Blagdan Svih svetih - 1.11.2013.

U petak, 1. studenog 2013. posjetili smo Gradsko groblje na Kozali gdje smo molili krunice za naše pokojnike, duše u čistilištu i za sve one za koje nitko ne moli. Na Blagdan Svih Svetih prisjećamo se naših najmilijih koji više nisu među nama. Groblja i posljednja počivališta postaju mjesta naše zahvale i prisjećanja. U prilogu pogledaj powe-point prezentaciju! Svi sveti su svetkovina koja je, bez obzira na vjersku pripadnost, prihvaćena kao zajednička civilizacijska vrijednost. Stoga je to i državni praznik u svim zemljama zapadne kulture. Dan kada se, uz svijeće podno križeva i kapelica prisjećamo onih koji više nisu s nama, s nadom da su svi oni u svjetlu vjere pronašli svoj mir. Svi sveti su u kršćanskom kalendaru posvećeni svima svetima, ali ne samo onima koje znamo, koje je Crkva proglasila svetima i uzdigla na čast oltara, nego i onom anonimnom mnoštvu pokojnika koji su se spasili i čija su imena kako se vjeruje upisana u Božjoj knjizi života. Najvažnija poruka današnjeg blagdana jest osobna obnova. Možemo se zapitati kako je biti svetim i zadovoljnim ako je čovjek siromašan, jer, kako je jednom rekao naš kardinal Josip Bozanić, uzroci naše gorčine su u nezasitosti, grubosti, pronevjeri i mržnji.

"Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima"

Jedan me od starješina upita: "Ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle dođoše?" Odgovorih mu: "Gospodine moj, ti to znaš." A on će mi: "Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj!"
Gledala sam dijete koje se igra staklenom kuglom punom snježnih pahulja. I pade mi napamet – mogu umrijeti, u trenu, a da se niti ove pahulje ne primire na dnu igračke. Ali, pred smrću se šuti – uglavnom. Ni riječi, ni daha, ni treptaja. Kao da nam je dana tolika količina vremena  koja graniči s bezvremenošću – kao da s vječnošću raspolažemo. I kad se razum pobuni, kad stvarnost nadjača – utihnemo, zatajimo i preskočimo….
Zaredale su kiše, uklizala je jesen, mokra i hladna. Možda poput Đoleta mogu i ja reći – jesen je kriva – uvijek me rasturi – siva!  Al' nije to, nije to ni kiša, ni vlaga ni hladnoća. Nisu to ni lampioni, ni svijeće ni cvijeće. Odavno su u njima prevagnule marketinške priče nad onim što u svojoj biti jesu ti simboli koji idu uz  Dušni dan i Svi svete. I kako živim u blizini gradskog groblja postaje sve očitije – to su oni dani u godini kad se u kolonama hrli na groblje – da se eto i to obavi! Odavno me već ne boli jako kad čujem i vidim tu stvarnost koja živi oko mene. Ne boli jako – ali dovoljno da uvijek osjetim neku rastuženost i sućut – onu koja isključuje prezir i oholost – onu iskrenu sućut – ne nad mrtvima nego nad živima. Odlaze živi moji prijatelji, poznanici, hodaju ljudi po grobljima, kupuju, nose, traže, dovoze i puni neke užurbanosti i zabrinutosti čiste, krase, poravnavaju, metu i peru, polijevaju i pale…. Puni su posla… i konačno – odrađeni posao ispuni ih nekim zadovoljstvom – jer eto – gotovo je – i to smo učinili, dužnost ispunili i ove godine. I to je uglavnom sve. Još mala šetnja grobljem, razgledavanje grobova kao muzejskih eksponata, poneko prepoznavanje, prisjećanje, riječ dvije, i korača se dalje…. Onda neka kava u blizini, lagana šetnja do auta i zbogom. Zbogom mrtvima, zbogom živima, zbogom … vraćamo se onom što zovemo život - i živimo…. I kako tužno, kako površno, do gluposti površno i besmisleno. Eto, to rastuži, to zaboli, to nekako srce stisne i duša osjeti bol zbog onih koji ne osjećaju, ne vide, ne razumiju, koji u mraku hodaju, koji mrtvljuju i sebe slijepe, gluhe, uzete i bolesne, zamrle - zovu živima. I tada, osobito tada uvijek više molim za žive nego za mrtve. Uvijek me  pokrenu na zahvaljivanje, na blagoslivljanje našem Ocu nebeskom zbog milosti vjere. Tada, kad se razlika tako jako i očigledno ukazuje pred očima u postupcima, u radnjama, u riječima i životima – tada kad se jasno vidi onaj nepremostiv jaz između vjere i nevjere – tako jako Bogu zahvaljujem što me se sjetio, što me pozvao, što me darivao –milošću za koju zaista nitko ničim od nas nije zaslužan. Kako je lako, kako jedino moguće ostaje tada moliti za žive, za ljude koji u mraku hodaju i slijepi bauljaju. Dođe mi kao neki iskonski poriv srca i duše moliti Gospodina – zauzmi se, pokreni ih, osvijetli ih, daj im. Pomisli na njih Gospodine – jer Ti ne želiš da nijedan  propadne. Ti si Gospodine i njih pozvao u život, njihova imena stoje urezana u tvom dlanu, zbog njih si Gospodine umro, zbog njih uskrsnuo, zbog njih si došao, i njih želiš sa sobom. Potrudi se Gospodine oko njih. Ti znaš kako, ti znaš kada, ti znaš i možeš – Gospodine, daj im života, daj im vjere, daj Gospodine, proslavi se u njima. Evo me, upotrijebi me Gospodine, daj da Ti pomognem, daj i njima života, neka jedu i piju i budu živi.
I kako mi suvišno izgleda pisati o neumitnosti smrti, kako je zapravo očigledno da je u konačnici bez Boga – sve suvišno i besmisleno. Treba li to još pojašnjavati, kome treba otkriće tipa – jedina istina ovog života je da je sve prolazno i nesavršeno. Kako se može tako olako pristati na to? Kad srce sluti, čezne i zna – ima drugačije, ima savršeno, ima potpuno! I kako, kojim razlogom onda ustrajavati, kojim razlogom onda uopće biti u bilo kojoj varijanti života – izobilja i zdravlja ili siromaštva i bolesti kad je u konačnom cilju-smrt!- a iza toga ništa?! Ja znam – u meni, u cijelom biću, u svim otkrivenim i skrivenim dubinama i plićinama diše život, u meni odzvanjaju zvona neke jače, veće Istine, u meni struji Snaga životvorna koja sve može i nema kraja. U meni život traje i traži – živi! I jedino stalno, jedino uporište je onaj oltar, onaj Krist koji je Život, koji je žrtva, i oltar i živi žrtvenik. Jedini On daje smisao i razlog, snagu i svrhu, jedini On je ispunjenje i punina- jedini On zadovoljava puninu kriterija Života – života koji jest, koji traje i koji će biti – u punini. Jer životu je da živi i traje. Jer Život u onoj cjelovitosti koju svako srce sluti i čezne – taj Život je u Bogu. On koji je svezao savez s ljudima u krvi Sina – jamstvo je vječnosti života i punine ljubavi – a to je Život!

I žao mi bude kad vidim ljude koji za života umru, žao mi bude da umru zauvijek. Jer bolno je umirati, teško je nestajati, boli to. I varamo se svim onim šaren lažima koje otac laži tako uspješno plasira zbog naše ljudske slabosti i tako rado sišemo otrovne lizalice smrti. A On je došao da naša smrtna tijela suobliči Tijelu svome slavnom! Da smrt porazi i da život proslavi! I ta borba života i smrti traje – traje stalno. Traje sukob svetosti i grešnosti, traje nadmetanje između proslave Božje jakosti i s druge strane sotonskih podmetanja i naše ljudskosti. Uvijek se nekako odmjeravaju snage između konačnog i trajnog Dobra s konačnom i trajnom smrću. I kako je dobro biti u Gospodinu, kako je dobro živjeti s uporištem u Njemu koji je smrt porazio i snagu grijeha obeskrijepio. Kako je sveto živjeti u duhovnom srodstvu s onim brojnim i silnim svetima koji su životom okrijepili našu vjeru i nadu i ožarili ljubav. Ta nebeska crkva stoji kao duhovni loby u zajedništvu s Bogom i zaista živi po Duhu i zagovara našu ljudskost pred licem Oca. I to pobratimstvo, duhovno obiteljsko zajedništvo ima silnu snagu i značaj. I kako ne moliti – da svi budemo jedno,  da se ispuni volja Oca: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan. Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan.« I da se Život proslavi u Tvojoj ljubavi Gospodine – koja je boja od života!

Zrinka Milanović
 

 

Blagdan Svih svetih - 1.11.2013