Božično skazanje živih jaslica - Zajednica Krista Kralja 2012.

Božićno skazanje živih jaslica "Slava, slava na visinama" 18.12.2012.

Održano je Božićno skazanje živih jaslica "Slava, slava na visinama" u prostorijama Caritasovog doma na Škurinju. Uz prigodan program i žive jaslice, predbožićno slavlje se nastavilo uz druženje i agape.
Božićno skazanje živih jaslica uprizorila je Zajednica Krista Kralja.

Pred nekoliko dana razgovarala sam s jednom mladom osobom. Priča je tekla smjerom koji nas je doveo do pitanja: „Mislite li da se može živjeti od ljubavi?“ I ja -osoba u ozbiljnim godinama, ozbiljnog zanimanja, ozbiljnog života u obitelji s djecom… dakle posve i na mnoge načine ozbiljna, mirno odgovorim:“ Može, dapače, samo tako se i živi!“ I zaista, vjerovali ili ne, nalazili ovakva ili onakva tumačenja, procjenjivali okolnosti života na ovaj ili onaj način – živi se samo od ljubavi! U Zajednici Kista Kralja se baš na Božićnom druženju pokazala istinitost ove izjave. Slavio se Isusov rođendan, slavilo se rođenje utjelovljene Riječi zbog ljubavi Božje prema ljudima, miljenicima njegovim te se ta ljubav naviještala po ljubavi Zajednice svima. Kao što se već ustalio običaj, dakle, rekli bismo tradicionalno, i ove se godine organizirala proslava Božića. Bilo je prelijepo. U utorak, 18.12., u 19 i 30, u prostoru Caritasa na Škurinju, okupili su se članovi Zajednice – i oni odrasli i oni mladi, došli su uzvanici, prijatelji, a osobito je ovu svečanost uzveličao i sam nadbiskup mons. dr. Ivan Devčić, ravnatelj Caritasa mons. Nikola Uravić, nadbiskupijski vikar vlč. Matija Matičić ravnatelj Doma „Izvor“ u Selcu Nikica Sečen s djelatnicima i štićenicima i drugi, nama važni i dragi gosti. Proslava je započela nastupom obitelji s djecom koji su zajedno pjevali i svirali prigodne pjesme. Mališani, od kojih su mnogi imali zapravo svoj prvi nastup, nošeni u rukama majki, djeca „naoružana“ gitarama, očevi koji su stvarnim i pravim sviralama pratili pjesmu, izazvali su pravo i puno oduševljenje. I taj prvi nastup izmamio je osmjeh na licima i u srcima koji nije prestajao postojati te večeri.

Potom su stvar preuzeli pravi glumci, no dobro, nešto odrasliji i ozbiljniji članovi Zajednice. Zapravo, oni i nisu glumili, oni su pokušali svim svojim bićem predočiti ključna događanja Božića - rođenja Isusova. Mladi su pričom, pjesmom i punog srca osvojili pozornost gledatelja pa i potaknuti sudjelovanje svih. Bila je to predstava u kojoj smo svi – „glumci“ i publika zajedno pjevali, molili, pomalo zaplesali, pljeskali i ono isto, potpuno isto – svi smo bili punog srca. Svo vrijeme događanja skazanja, na pozadinskom panou prikazivana su stvarna mjesta u Izraelu i Palestini na kojima su se događale prikazivane scene. Talentom i umijećem naših nadahnutih fotografa izdvojene su slike nastale za vrijeme ovogodišnjeg hodočašća Zajednice u Svetu Zemlju. Gotovo da se pred očima publike odvijao svojevrsni dokumentarac. Mnogi su bili oduševljeni takvom posloženošću prikaza, glume, teksta, pjesme, molitve. Čini se da je i Nadbiskup bio dirnut doživljenim pa je održao kratak, ali vrlo nadahnut i pomalo proročanski govor zahvale u kojem se prisjetio Božića svog djetinjstva te je iskazao svoje zadovoljstvo radom Zajednice i ovakvog akcentiranja Božića u kojem se naglašava bitnost života u obitelji, ljubavi i naravno iznad svega i prije svega značaj Isusa Krista. Druženje se nastavilo, rekli bismo u „slobodnom stilu“. Naše vrijedne sestre, a i braća iskazali su se u pripremi i slatkih i slanih jela koja su odlično poslužila kao podloga i pomoć u nastavku razgovora i pjesme. Naravno, prigodno se održao i Božićni sajam koji je imao za cilj prikupiti sredstva za pomoć najpotrebnijima.
I zapravo, to bi bilo sve. I punim pravom možete pitati gdje je tu potvrda na početku iznijete tvrdnje – živi se od ljubavi! Pa zar mislite da se ona ispunjena srca radošću, ona pjesma, onaj govor, zanos pa ako hoćete i ponuđena hrana mogla realizirati ičim osim ljubavlju. Zar se sav uloženi trud svakog člana Zajednice – od voditeljice i duhovnika do onog koji je sudjelovao u čišćenju i pranju može objasniti ičim osim ljubavi. Zar je moguće ijednim drugim načinom razumjeti ovakvo poklanjanje sebe drugima osim iz ljubavi i zbog ljubavi. Nije li to zapravo jedino normalno i logično shvaćanje, nije li to moguće upravo i baš u vrijeme Božića. I naravno – u svako drugo vrijeme – zbog Božića. Takav je naš Bog koji puni srca radošću, ljubavlju i mirom – iznad svake pameti. Božić objašnjava ljubav po kojoj živimo i jesmo. Ljubav je jedini razlog Božića, ljubav je jedini razlog našeg vlastitog prepoznavanja života – u sebi i drugima. Jer živi smo onda kad ljubimo, kad živimo po srcu, kad živimo ljubav - onu najveću bitnost svog postojanja. Po ljubavi smo stvoreni, po ljubavi postojimo, po ljubavi smo prepoznatljivi, po ljubavi ustrajavamo i opstajemo unatoč svega i svima. Božić je himna ljubavi – Božje ljubavi prema čovjeku. Jedino što čovjeku preostaje je odgovoriti na tu ljubav – ljubavlju i biti živ.
Kad dođe ovo vrijeme u godini, kad kolektivno zađemo u ulice zaboravljenih običaja i prepustimo se sjećanju, tražimo one nježnosti kad smo širom otvorenog srca svi bili pomalo pjesnici i čudom se čudili, divili i punim srcem disali ljepotu prizora, događanja, ljudi, mjesta… Tada je Dijete Božić svakog napravio djetetom. Jer nevinošću se potiče nevinost, ljubavlju ljubav, dobrotom se rađa dobrota…
Koji su to čipovi, koji senzori, koja osjetila srca i duše su utrnula u nama velikima i većima, pa nam je tako teško doseći postignuća djetinjstva. Danas jednostavno ne stignemo postati djecom. Ne da nam se i ne dopušta nam se. I nikada se neće ni dopustiti – za dijete se treba mukom izboriti i takav postati i ostati. U mnoštvu različitih opasnih, teških, pa i pogibeljnih okolnosti života u vremenu kojeg živimo, izgleda da je zapravo nedopustivo biti dijete – čak i onima koji bi to po naravi stvari morali biti – zabranjuje im se. U zaglušujućoj, neprestanoj buci loših vijesti koje nas ispunjaju prijetnjama i nastoje potaći strah – tko se još usudi biti  djetetom? A Isus govori: "Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom." (Mk 18,2-4), a nije li naš cilj – Kraljevstvo nebesko!
Od one zabludjele ideje – mislim dakle postojim, izvitoperila se nova, nepisana, ali oživljena krilatica – kupujem dakle postojim. I kao što mišlju čovjek ne dostiže bit svog postojanja, tako još manje postoji u bjesomučnom hodočašćenju po trgovinama, centrima – hramovima stvari koje se mogu imati – ali stvari ne vole. Vremena su teška - borimo se za opstanak i sve je teže biti. Neopazice se često utapljamo u lažnom, pa stoga i krivom poimanju života i sve manje živimo i jesmo. Rijetko se postigne hrabrost potrebna za pomak, odmak i obrat, za očevid u svoju nutrinu, za priznavanjem istine o sebi – jer – tko ju može izdržati, tko se s istinom o sebi može nositi i živ opstati. Ali, postoji Božić! Postoji sretna vijest Božića – vijest nade, radosti, vijest koja prkosi i obezvrjeđuje svaku drugu izgovorenu vijest sa svih masovnih i inih medija-  vijest da smrt i zlo neće jer ne može pobijediti, ali i poziv- pokleknite pored mojih jaslica – jer tako se postaje sinom svijetla.
Sv. Grgur Nisenski kaže: „Naša (ljudska) je narav, bolesna, tražila da bude ozdravljena; pala da bude podignuta; umrla da bude uskrišena. Izgubismo posjedovanje dobra; bilo je potrebno da nam se nadoknadi. Utonulima u tamu, bilo nam je potrebno svjetlo; izgubljeni, očekivasmo spasitelja; utamničeni, pomoćnika; robovi osloboditelja. Zar svi ti razlozi bijahu bez važnosti? Nisu li bili dovoljni da pokrenu Boga te siđe sve do naše ljudske naravi da je posjeti, jer se čovječanstvo nalazilo u stanju tako bijednom i nesretnom?“
Trebamo li mi, iščekujemo li mi Spasitelja! Kakva je naša stvarnost?
Sv. Grgur Nazijanski je rekao o Isusu Kristu: „On koji druge obogaćuje sam postade siromašan, uze na se moje siromašno tijelo da mene obogati svojim božanstvom. On pun slave sebe poništi, za kratko vrijeme liši se slave svoje da ja postanem dionikom njegove punine... Postao sam slikom Božjom i nisam je sačuvao. A on je uzeo moje tijelo da bi spasio Božju sliku i tijelo učinio besmrtnim. Stupio je s nama u novo zajedništvo kudikamo divnije od prijašnjega. Trebalo je da Bog uzme ljudsku narav i tako donese čovjeku svetost. Trebalo je da silom svlada neprijatelja, nas oslobodi i po Sinu k sebi privede.“
Treba li nam pomoć, sloboda…život ?
Zato se u Zajednici na proslavi Božića hodočastilo jaslicama s Djetetom – tamo su poklekli pastiri, tamo smo u srcu svi kleknuli i poljubili Dijete, tamo je nestalo laži, tamo je skršena prijetnja zla, tamo se rasplinula naša ljudska mudrost i veličina, tamo je nestala grubost, strah, tamo su pred Djetetom ozdravljene naše nemoći, tamo se srce napilo i nahranilo milošću, bilo je pomazano uljem koje se neiscrpivom snagom Duha cijedi našim životom i oživotvoruje svaku našu ljudskost, bolest, slabost i nemoć.
Na koncu vas pitam – nije li istina – živi se od ljubavi!
Želim vam iskreni susret s Isusom Kristom, susret koji će dati smisao vašoj svakodnevici i pogled vam podići prema Nebu u kojem je naš konačni cilj. Isus se rodio da bi nam olakšao i osmislio ovu zemaljsku prolaznost i pokazao logiku koja jedina donosi mir, ljubav, dobrotu, blagoslov. Dok si želimo upravo te darove za dušu, budimo hrabri živjeti Isusov put otvorenosti i usmjerenosti prema Njegovom i našem Kraljevstvu. Tamo i u srcu je naš i vaš Krist Kralj! To je put koji mijenja na bolje i usrećuje! Nije važno što možda drugi neće činiti tako. (Zrinka Milanović)

Stvaranje Božične štalice pogledajte u slijedećem video uratku.

Skazanje 2012 - Žive jaslice