Dojmovi i svejdočanstva nakon hodočašća i kanonizacije

 

I kako nam je bilo? Što ljudi očekuju čuti kad nas tako pitaju? Zapravo je i ne mali problem odabrati što reći. Ne zato što ne bismo znali, nego zbog njih samih – da bi oni bili u stanju prepoznati ono što nas je zadesilo putem. Ali, čitav ovaj ispis trebao bi biti samo jednim sadržajem ispunjeno – hvala ti Gospodine! Toliko je toga zbog čega bismo samo Njemu trebali iskazati i zahvalnost, i hvalu i čast. Sve nam je od njega došlo i sve nam je bilo na dobro. I zapravo – sve je bilo čudesno i predivno.

Krenuli smo navečer u četvrtak. Svi su bili uzbuđeni - i putnici i pratnja. Odlazimo ususret svetosti - ljudskoj i Božjoj. Težak je to put – u svakom smislu. One najave – bit će naporno – bile su tek neke nedefinirane riječi koje smo doživljavali kao dobronamjerna upozorenja misleći kako smo svemu dorasli. Čak i oni koji su upozoravali, sigurna sam – nisu znali koliko su im riječi bile istinite. Uglavnom, u izvrsnom raspoloženju krenuli smo u noć. Kišnu, tešku, dosadnu... Tako je to s noćima. Ova naša bila je ipak drugačija – slutili smo i očekivali jutro kada je trebalo stići u prvo odredište - mjesto sv. Franje. Znate, svako putovanje skriva zamku da ga se doživi i da bude nizanje prijeđenih kilometra, da se ispuni novim krajobrazima, nekim zdanjima koji su ipak – sve samo prijeđene udaljenosti, sve je ipak niz uzbrdica i dolina, sve je smo raspored i vrsta raslinja, i sve je samo kamen na kamenu – koje danas jest, a već za malo ne mora biti. Naša putovanja nisu takva. Naravno, nismo imuni niti na ljepotu prirode, niti smo ravnodušni na ono što je povijest i sadašnjost nataložila u ulicama i zgradama. Ali, uvijek, baš uvijek naša putovanja su stvarna hodočašća u kojima idemo, tražimo i kao što biva – nalazimo Gospodina. To je prvi i konačni cilj. A On se ostvaruje uvijek drugačije, iznenađujuće i uvijek izvanredno. Naš Bog uvijek i stalno stvara- i stvar sve novo – neprestano – i nas i događanja.
Prvi dan - Došavši u Asiz – osvanulo je predivno, kristalno jutro – sunce je prostiralo put do crkava koje smo obilazili. Uzaludno bi bilo da se pojedinačno sjetim njihovih točnih naziva. One su ionako navedene u hodogramu hodočašća. Crkva Santa Maria degli angeli, mjesto preminuća sv. Franje i ona druga – mjesto njegovog groba. Pravi je trenutak spomenuti Andreju – našeg hodajućeg sveznadara, našu vodilju u šumi podataka, živu enciklopediju. I još više – Andreju velikog srca – kao autobus – i to onaj na kat! - onu koja se ovih hodočašćem posvećivala, žrtvovala i svetačkom strpljivošću podnosila i izdržavala našu hirovitost – nazivajući tako naša ponašanja želeći iskazati blagost prema nama samima.
Znate li da sveci postoje samo u kršćanstvu. Samo mi imamo svoj nebeski lobi i oni – sveci – naša braća, ostaju s Gospodinom trajno u ljubavi s nama. A ljubav ima toliko lica, toliko načina, toliko moći... Ljubav sv. Franje, ljubav prema Gospodinu i prema ljudima – zbog Gospodina - učinila ga je tako predivnim svecem kojega se stoljećima moli i koji sam ne posustaje u zagovaranju nas pred Gospodinom. Njegova svetost, njegov život, njegove molitve bile su poticaj našoj ljudskosti da se izdigne i dosegne one domete koje su zadane od Boga po našoj mjeri - a po Njegovoj volji. I to je zapravo bila ključna molitva sv. Franji – da nam dade prepoznati Božju volju u našem životu. Samo njezino ispunjenje je jamstvo naše osobne svetosti, samo suradnja nas s Bogom može učiniti da se nađemo u zboru onih koji će neprestano biti u slavljenju i fascinaciji Bogom – samo to je i potrebno da bismo jednom postali sjedinjeni s Ocem u punini koju nam On želi. Ništa više i ništa manje od toga. A sv. Franjo se baš svojski potrudio i izmolio nam milost potpunog oprosta grijeha i kazni – za nas sirote hodočasnike koji su konačno prispjeli do Porciunkule. Misa u kapeli sv. Klare! Bio je to prvi duhovni udar, prvi snažni događaj Duha, veliko iskazivanje Boga koji u izobilju daruje svoje - i obećanom milosti po zagovoru Sv. Franje i onoga svega što sam daje bez mjere. I opet je odabrao usta, dušu i srce našeg vlč. Tomislava. Slušati njega značilo je slušati, čuti i prepoznati vlastito srce i Boga koji mu govori. I kao što je toliko puta vlč. Tomislav izjavio: "Bog kad govori – On stvara" – i stvarao nas je opet nove, opet veće, činio nas je kakvima još nismo bili. Ali, bilo je još nešto što se sve više pokazuje kao izuzetna moćnost na našim hodočašćima - na ovom osobito. Radi se o snazi zajedništva. Ne znam kako bih to opisala. Pada mi napamet usporedba s jednim tehničkim pojmom – naime u molitvi, ljudi koji se združuju istom mišlju, u istom Imenu, istom ispunjenošću srca, molitvom u kojoj se Bog priziva, traži i moli – svatko svakome postaje pojačalo. Kao da se potencira Božja milost onoliko koliko ima snage u srcima primatelja pa ona sva postaju odašiljač Boga samoga. Umnoži se snaga Duha po snazi koju su srca popila, a sva naša snaga je u čežnji, u potrebi i želji. Kad Gospodin dolazi ništa nije kao prije. Bilo je ganuća, suza, radosti, smijeha, pjesme ... -  jer On je naša radost i snaga.
Potom smo otišli dalje. Norcia - rodno mjesto sv. Benedikta i njegove sestre sv. Skolastike. Bilo je to malo, živopisno selo načičkano trgovinama, radnjama, uskih ulica, sačuvane srednjovjekovne arhitekture s mirisom i bojom prošlosti. Predvečer tog dana Gospodin je posložio da Andrejino zalaganje urodi plodom pa smo primljeni u crkvu uz Benediktinski samostan te smo nazočili redovničkoj večernjoj molitvi časoslova. Bio je to jedinstven događaj i doživljaj. Oni, čuvari tradicije koja je zapravo iskaz snage molitve i ljepote Crkve – izvanrednom pobožnošću, gregorijanskim, koralnim pjevanjem i iskazima klanjanja zadivili su nas i učinili da ganutost bude veća od pretpostavljane. Sve je bilo tako skladno, tako nježno, tako duboko, tako predivno- i pjevanje i melodije, i sadržaj i pokreti redovnika koji su nam samom pojavom odmah postali dragi. Bila je to molitva koja je - iako mnogi nismo razumjeli riječi – nadišla samu pojavnost. Bila je više od glazbe, više od slike, više od viđenog i odslušanog. To više – to je bio Bog u nama koji daje i onda kad se ne razumje – ali se srcem prihvaća i voli. Kako smo samo bilo ozareni, kao smo se smijali i kao smo se veselili. Što je bila kiša? Što je značila prohladnost? Sve je odjeknulo u pjesmi poslije večere, u druženju, u smijehu, pjevanju Gospodinu, zapravo sve je to bilo – hvala ti Bože naš!
Drugi dan je bio posvećen sv. Riti. Hit - svetici naše Zajednice. Zaista mnogi su joj se molili, mnoge je molitve zagovarala pred Gospodinom i puno je milosti i darova po njima bilo darovano moliteljima. Najmanje što smo mogli je bilo posjetiti mjesto njezinog života u samostanu koje nam je bilo uz put i tako blizu. Posjet Casci postao je još jedno mjesto izlijevanja Boga. Znam da se ponavljam – ali, tako je bilo. Jer, svaki svetac, svaka svetica je čudesnost po sebi, čudesnost kako se ljudska krhkost uveliča Božjom milošću – ako mu se čovjek posveti, ako povjeruje, ako istinski zavoli Boga jer ga prepozna i prizna kao Spasitelja. Tada se umnoži ljubav i Božji zakon postaje osobni zakon života. A sv. Rita je baš silno voljela Gospodina, tako je predano ispunjavala Njegovu volju, toliko je jako čeznula za Njim – pa kako bi i bilo moguće da nije postala sveta i Božja miljenica, jaka zagovornica nas koji još koracamo suznom dolinom - ovom dolinom koja je i njoj toliko suza, trpljenja i patnje priuštila pa je jasno i očigledno kako razumije naše molitve, potrebe i zato nas tako jako zagovora kod svog Voljenog.

A potom – odlazak u Vječni Grad! Cilj je bio tako blizu i s prijeđenim kilometrima umnažala se naša uzbuđenost i ushit. Gospodin je rastjerao očekivanu gužvu, otjerao oblake, otvarao putove. Tako je bilo cijelim putem. Gdje god smo dolazili i sve vrijeme boravka u posjećenim mjestima – dočekivalo bi nas sunce. Kiša je lijevala putem, ali čim bi izašli iz autobusa razvedravalo se i bili smo pošteđeni. Prvo odredište je bilo svetište Tre fontane - mjesto mučeništva sv. Pavla. Andreja je opet briljirala, a mi smo otvorenih usta slušali, divili se i zavirivali u svetište u kojem se upravo odvijala misa. Bio je to zapravo predah do narednog odredišta - bazilike sv. Pavla izvan zidina gdje se nalazi i njegov grob. E sada - gubi se svaki i najmanji tračak objektivnosti mog ispisa. Ovaj odlazak i put je za mene značio i prvi posjet Rimu. Sve naučeno, pročitano i usvojeno – ostalo je u nekim količinama pohranjeno u pamćenju i bila sam uvjerena – vidjet ću ono što na neki način ipak znam. Ali, kako li je krhko bilo i ostalo moje znanje. Susret s Bazilikom me ostavio bez daha – do suza. Zapravo, poštedjet ću vas svojih doživljaja kako bih sačuvala makar neku objektivnost ovog ispisa. Samo ću reći da sam bila fascinirana ljepotom, veličanstvenošću, raskošnošću umjetnosti i iznad svega – značajem tog mjesta. Tu je Apostol naroda, tu je navjestitelj i prvi pisac knjiga Novog zavjeta, tu je obraćenik kojeg je Gospodin srušio ne samo s konja nego i sa postolja veličine svoje ljudskosti i dao mu mjeru po svom srcu, tu je Njegov svetac kojeg volim, čitam, kojeg Crkva redovno sluša u misnim čitanjima, koji tako silno poučava, koji je tako velik u svojim slabostima, koji je obukao Krista i prestao živjeti sebe da bi živio Njega - tu je onaj koji je sve svoje predao Bogu - koji je za Njega živio i umro... i još toliko toga i još toliko misli, osjećaja, toliko srca....
Panoramsko razgledavanje Rima – značilo je materijaliziranje nekad prije viđenih razglednica – koje su ovaj put progovorile tekstom Andrejinih riječi. Malo su zamirisale, pojačale svoju boju, poškakljale želju – ovdje se treba vratiti.... 
I konačno smo se prizemljili. Najprije, kako i spada stigli smo do crkve sv. Jeronima. Malo smo se opustili jer tamo smo bili kao svoji na svome. Posjet riječkog nadbiskupa Ivana Devčića bio je iznenađujući i za nas i za njega. Ohrabrio nas je svojim riječima, potaknuo na dosljednost i svjedočenje, malo s nama porazgovarao... ali vrijeme je curilo. Nekoliko fotografija i odosmo dalje. Budući da Bog svoje miljenike nikad ne ostavlja – dok smo čekali nadbiskupov dolazak – ukazala nam se mogućnost da nas ugoste volonteri Rima i pruže smještaj tijekom noći koju smo mi htjeli provesti u bdijenju. Umor je učinio svoje i kako je već dobrano zašla noć – prihvatili smo pruženu pomoći, okupili se u prostorijama kripte crkve sv. Karla Boromejskog. Prijem je zaista pokazao velikodušnost domaćina. Počastili su nas svime što smo mogli samo poželjeti. A onda smo zajedno izmolili krunicu Gospi. Pjevali smo i s njima dijelili radost susreta, dolaska u Rim i značaj nadolazećeg dana. Bolji poznavaoci jezika imali su priliku dati izjavu za RAI - televizijski program koji je upravo pristigao u volonterske prostorije. I za njih smo pjevali i pokazali time svoju radost. Kad smo mislili da je taj dan okončao – krivo smo mislili. Andreja nije znala što je to ispuniti mjeru svoje velikodušnosti. Ponudila je, a većina nas je i prihvatila njezin prijedlog da nas malo prošeta po Rimu. Ona koja ga u izletničkom smislu zaista nije željna, koja je odhodala i odradila daleko više od nas koji smo ju slijedili – zajedno s vlč. Tomislavom koji je također tu boravio, zajedno s voditeljicom Ines kojoj je ovo bio n-ti put da ga posjećuje – pokrenuli su nas i šetnja je otpočela. Čudesnosti nije bilo kraja – ljepota noćnog Grada je izazivala divljenje, uzdahe oduševljenja, začuđenost i svojevrsnu neshvatljivost. Kako je bilo onima, i meni među njima – koji su prvi put bili gosti u Gradu – posebna je priča. Uglavnom, još smo dva sata obilazili Rim i na koncu se uputili u volontersko prihvatilište po ostatak grupe koje je odabrala odmor. I tada je pala odluka – tko je spavao – spavao je, tko je ležao – odležao je – sada se ide u Vatikan, sada je vrijeme pokreta i pristizanja na konačno odredište svih odredišta ovog hodočašća - pred Baziliku, na Trg sv. Petra. Ni put, ni budnost da tada već više od 15 sati nije umanjila naš entuzijazam, i volju i snagu. Krenuli smo kao da ćemo osvojiti Trg, kao da će sve biti kako je do sada bilo. Ali, kaže naš narod – kome je Bog dao – nije mu obećao - tj.- obećao mu je uvijek novo! A nas je novo zateklo i iznenadilo nespremne – koliko god da smo zamišljali, koliko god da smo bili pametni i iskusni. 
Ovaj dio priče trebalo je posložiti u srcu i duši, da se makar nešto pokuša razumjeti i to napisati. Bog daje sve dobro – i trebalo je to dobro naći, vidjeti, priznati, prepoznati. Veličanstvenost i jedinstvenost događaja proglašenja dvaju papa svetima u nazočnosti dvaju papa - to je izvanrednost koju povijest Crkve nije zabilježila. To što se dvoje papa, dvoje ljudi pridružuju nebeskoj, proslavljenoj crkvi, što se veseli nebo, što je bila prisutna sva svetost iskazana u milosti života ovih dvojice ljudi, što su oni bili provodnici volje Duha Svetoga za cijelu Crkvu, što su njegovom snagom i autoritetom vodili Božji narod u vremenima kriza, ratova, prevrata, što su sami bili poslušnici Božji i živjeli život kojeg su zastupali i naučavali – nije bilo sporno - to smo znali, tome smo se veselili, zbog toga smo došli - znali smo – otvorit će se nebesa i radost neba i zemlje bit će jedno – a mi ćemo biti dio toga! Biti sudionik radosti i proslave znači primiti, dobiti, podijeliti Boga i umnožili ga svojim životom. To nas je odvelo na put i zbog toga smo se probijali kroz neizmjerljivu masu ljudi. A ljudi – kao ljudi. Ipak – najmanje i najopreznije što bih ipak trebalo reći – bilo je situacija koje nisu bile nimalo bezopasne i bezazlene. Razumljivo je bilo da su našu braću Poljake nosili osjećaji ponosa zbog njihovog, ali i našeg Pape Ivana Pavla II., što je upravo svitao dan blagdana Božanskog milosrđa koji je vezan uz također njihovu, a i našu sv. Faustinu, razumljivo je bilo što su im i vjerski i nacionalni osjećaji rasli i množili se do nemjerljivih granica. Sve smo mogli shvatiti. Bilo je tu braće iz svega svijeta - jer novi sveci nisu bili samo Poljski ili Talijanski – oni su bili sveci cijele Crkve i sve su nas zadužili i svi smo bili oduševljeni što je nebo i zemlja prepoznala njihovu vjeru i ljubav. Ali, postupci koji su prelazili granice normalnosti, koji su bili u suprotnosti s mjestom i prigodom nisu bili lako shvatljivi. No, to su bili drugi. Ono što je bilo izvanredno to je bilo zajedništvo Zajednice.  Mislim da mogu razumjeti što nam je Gospodin pružio – dao nam je situaciju u kojoj smo potvrdili čiji smo i kakvi smo. Teške situacije su svojevrsni test naših osobnosti, naših stavova, naše vjere, naših razmišljanja i postupaka. Ma kako da su pokreti gotovo milijunske mase bili opasni i strašni – toliko smo više mi bili povezaniji, solidarniji. Bila je to ljubav na djelu. Nitko ni u jednom trenutku nije zaboravio tko je i zašto je tu. Bili smo branioci svojih i drugih, bili smo glas i pjesma, bili smo štitovi i razum, bili smo vjera i svijetlo sebi, svojima i drugima. Očuvali smo svakog i sve, i živi, punog srca opstali na mjestu svojevrsne ljudske pomućenosti. Naš vlč. Tomislav bio je stjegonoša koji je vodio, pokrenuo molitvu, potaknuo pjesmu, a odrasliji i jači su štitom svojih tijela branili i čuvali ostale. Zajednici je pružena prilika i mi smo pokazali – bili smo ne tek okupljena grupa iz nekog autobusa, bili smo obitelj po Ocu, bili smo jedno srce, jedna duša, bili smo jedno u Jednom i zbog Jednog. U moru komešanja mase – ostali smo sačuvani, i tako radosni, toliko humora, toliko smijeha, toliko punih srca. Prilika je reći kako naš duhovnik već dugo moli da svi budemo mučenici ne bi li tako direktno prispjeli u nebo. Eto, bila je to svojevrsna generalna proba. Najmlađi i najranjiviji su nam slomili srca zbog izgubljenosti koja je ipak sretno okončana. To je poduža priča, ali sa sretnim završetkom koju smo otplakali zbog strahote koja im je prijetila, a koja se ipak nije dogodila. Bio je to blagdan Božanskog milosrđa – i Bog je zaista bio milosrdan! Misu smo pozorno pratili, sudjelovali molitvom i pjesmom. Kulminacija je bila u trenutku proglašenja svetima dvojice Papa. Iako se već toliko puta ponavljala slična situacija – ipak zavrjeđuje reći – u trenutku kad su relikvijari s moćima novih Svetaca postavljeni na oltar – iz oblačnog neba – granulo je sunce i zadržalo se na njima. Bilo je slično i s proglašenjem blaženim našeg Alojza Stepinca – ali – ma koliko se puta ponovilo – uvijek je dirljivo i nekako znakovito! Na kraju, kad je Papa Franjo papamobilom prošao pored nas plavih i šarenih i blagoslovio našu zastavu i sve nas, nastalo je neopisivo oduševljenje koje nas je sve ganulo.

Na koncu smo još odahnuli od svega proživljenog i čudnovatim putovima hodajući i metroom pristigli do autobusa. Primirili smo svoje uzbuđenje, poslagali se i krenuli doma. Umor nas je svladao pa je ubrzo zavladao muk jer su mnogi utonuli u san ili u prebiranje misli svega proživljenog i doživljenog. U zoru ponedjeljka stigli smo u Rijeku – u svoju redovnost života. 
Ipak, za kraj treba reći – nijedan susret s drugom osobom ne ostavlja nas iste, kao što ni jedan susret s Gospodinom ne ostaje bez traga u nama. Sasvim je sigurno, sigurnije od svega da je Bog bio s nama, da nas je On uputio, vodio, sačuvao i vratio s ovog hodočašća. Milosti su bile neizbrojive. Naša zahvalnost je bila silna kao i radost – ma ne samo što smo živi i zdravi sve preživjeli, nego i zbog primljenih darova od Oca, zbog ojačanog srca u zajedništvu, zbog ohrabrenosti za vremena koja su nam dana – ali i mi njima. Jer sve više postaje jasno – dani smo jedni  drugima, ali i ovom vremenu, ovom prostoru, ovom gradu, svojim obiteljima, prijateljima – kao Božji svjedoci, sve spremniji za više i više – do onog najboljeg.  Neka nas i vas prati na tom putu i nastojanju blagoslov novih Svetaca.

„U Jahvu se uzdam i neću se bojati: što mi može učiniti čovjek?  Vežu me zavjeti koje učinih tebi, o Bože: prinijet ću ti žrtve zahvalne jer si mi dušu od smrti spasio. Ti si očuvao noge moje od pada, da pred Bogom hodim u svjetlosti živih.“

Zrinka Milanović

Loris - svjedočanstvo

Na početku bih zahvalio najprije dragom Bogu što sam imao priliku ići u Rim. Puno godina sam molio da me Bog usliši i da barem jednom odem u Rim. Uvijek sam govorio da će valjda doći i taj dan da i ja odem jer to mi je bila velika želja. Zahvalio bih i gospođama koje su mi svojom donacijom pružile tu mogućnost i financijski mi pomogle. Biti ću im uvijek zahvalan do kraja svog života i uvijek ću moliti za njih i njihove obitelji. Zahvalio bih se i voditeljici Zajednice Ines koja me je nazvala na mobitel i razveselila me. Kada me nazvala pitala je da li mi vrijedi osobna. Nakon što sam joj rekao da mi vrijedi, rekla mi je da će dvije gospođe platiti moj put za Rim i da tom donacijom žele pomoći nekome tko nema financijske mogućnosti platiti put. Zahvaljujem se i vlč. Tomislavu Ćuriću što nas je lijepo vodio kroz molitvu i euharistijsko slavlje i za njegove dobre propovijedi.

Kada smo u četvrtak navečer krenuli na put, atmosfera u autobusu je bila jako vesela, kao i uvijek. U petak ujutro stigli smo u Asiz i razgledali smo crkvu u kojoj se u sredini nalazi kapelica Porcijunkula. U crkvi se nalazi i mjesto gdje je umro sv. Franjo i gdje je živio. U 10 sati smo imali misu u kapeli sv. Klare. Kad je misa počela toliko me je dirnulo u srce, taj doživljaj, i u emocije što sam po prvi put u životu vidio Asiz, da su mi suze same potekle. Pod cijelom misom tekle su mi suze. Sve je bilo lijepo.

Kada smo došli u Rim išli smo posjetiti crkvu svetog Jeronima. Nakon što smo se malo odmorili, jedna gospođa nas je pozvala da se kod njih u zajednici koja štuje Ivana Pavla II. smjestimo preko noći. Lijepo su nas ugostili i nahranili. Nakon toga smo zajedno s njima izmolili krunicu. Nakon krunice imali smo mogućnost otići šetati po Rimu ili ostati i malo se odmoriti. Ja sam ostao odmoriti se. Kada su se ostali vratili iz šetnje Rimom, oko 2,30 krenuli smo prema Trgu sv. Petra gdje je bilo euharistijsko slavlje i proglašenje svetima dvojice papa. Bilo je jako puno ljudi. Kad je počelo euharistijsko slavlje i proglašenje svetima dvojice papa već mi je onda srce bilo otvoreno i tako je ostalo do kraja slavlja kada je papa Franjo prošao s papamobilom. Blagoslivljao je sve ljude i onda se okrenuo prema nama i kada nas je blagoslovio osjetio sam radost u srcu i veselje. Mene je to jako dirnulo je mi je to prvi put da sam u Rimu i da sam tako blizu papi koji me je blagoslovio. Ne mogu vam opisati kakav je to bio događaj za mene, bilo je jako lijepo, suze su same tekle. Nisam se mogao zaustaviti plakati. Zahvalio bi Tomotu Prpiću koji mi je bio rame za plakanje. To su bile suze radosnice koje nisu prestajale teći.

Na kraju svjedočanstva zahvalio bih dragom Bogu koji mi je uslišao molitvu da odem u Rim i koji mi uslišava sve druge molitve koje molim. On mi uvijek pomogne. I zato svim srcem i svom dušom želim reći živio Isus i živio Krist Kralj!

Loris Perkić