Goran Uršić - svjedočanstvo obraćenja

Moje ime je Goran, dolazim iz obitelji koja nije upoznata s vjerom. U mojoj obtelji nije se išlo u crkvu na nedeljnje mise, niti se je slavio Gospodin, a ponekada su čak moji roditelji znali i zaustiti njegovo ime uzalud. Ovo je moje svjdočanstvo o prebraćenju i pronalasku Božje ljubavi. Moji roditelji nisu me krstili, tako da nisam bio dijete Božje. Međutim, uvijek me kao malog interesirala vjera. Išao sam na vjeronauk čak i ponekad na nedeljnju misu s prijateljima, a najviše mi je ostalo u sjećanju kada sam se u četvrtom razredu, ne znam ni sam kako, našao na Pepelnici u crkvi. To je za mene bilo čudo kada mi je svećenik posipao glavu pepelom - mislio sam da sam tada postao svet! Najbolji! Bilo je to jedno lijepo iskustvo. To je bio kratak susret s vjerom i crkvom. Prolazile su godine, nisam išao na mise. Nisam primio sakramente kada su svi moji prijatelji primili. Prošle su godine i ja sam upoznao jednu curu - sadašnju svoju suprugu. Po mojim shvaćanjima u ono vrijeme nije niti približno odgovarala mojim kriterijima. Tko li bi znao da Gospodin ima takav put za mene? Nakon vrlo kratkog vremena, niti nepunih mjesec dana, zaručili smo se i počeli skupa živjeti. Ja sam došao za njom u Rijeku i tu počinju svakodnevni susreti s mojom vjerom, a da toga nisam ni bio svijestan. Ona je bila vjernik - molitva prije jela, ujutro, navečer, nedeljna misa, a ja sam mislio o.k. - to je baš lijepo, dobra je to cura, ali nisam se puno interesirao za to. I tako dolazile su nedeljne mise i nekada me pitala dali ću ići s njom. Ponekad bi otišao, a nekada i ne. Kada bi išao u crkvu bio bih pun nemira i mržnje prema tim ljudima koji su tamo, koji glumataju neke vjernike, a znam ja dobro kakvi su vani. Kada je trebalo kleknuti nisam htio - jer „Kome ću ja klečati?“. Kada je trebalo reći „Gospodine nisam dostojan...“ JA da nisam dostojan??!! Tko to kaže!!?? Ja sam dostojan! Dani su prolazili, a ona je htjela da spoznam Gospodinovu ljubav. Kada god bi to spomenula nastala bi svađa u kući koja bi trajala satima. Ja sam se uvijek držao onog „Meni da neki svećenik da govori o vjeri i načinu života?“ A tamo je uhvaćen s drugom ženom ili ima firme po njemačkoj ili tko zna šta ne. Taj meni neće odgajati djecu! Tek sada shvaćam koji je križ moja supruga nosila sve to vrijeme, koliko sam joj boli nanio svojim riječima, a samo je htjela da spoznam koliko je Gospodin dobar i pun ljubavi. Kada bi dolazila kući ja sam jedva čekao da joj mogu nešto predbaciti za tu njezinu vjeru. Da ju opet pribijem na križ i povrijedim. Tako smo se mi borili i ja uvijek kažem da smo se igrali povlačenja konopa - ja na svoju stranu, a ona na svoju. To je tako trajalo dok jednoga dana opet nije počelo to natjecanje oko vjere. Ja sam opet govorio loše o svećenicima dok mi Gospodin nije opalio šamar i preko Ane rekao: „Svećenici su samo poštari!“. Možda nisu samo poštari, ipak su oni glasnici Božji, ali je meni to „poštar“ bilo dovoljno! Smirile su se stvari, krenuo sam na mise, ali opet nisam znao što je to. Išao sam uglavnom zbog Ane iako mi je ona govorila „Ako ideš radi mene, bolje ostani doma!“. Ja sam često uvrijeđen mislio „Sad mi niti neda da idem na mise! Šta ova hoće!?“ Jedne nedjelje je došla kući i rekla da ubrzo u našoj župi počinju predavanja za katekumene kako bi primio sakramente. Psam itao koliko to traje, a ona je rekla šest mjeseci. Pomislih: „ona je stvarno luda! Ja šest mjeseci da idem tamo na neka predavanja?“, ali eto rekoh „Idem!“ jer sam joj priuštio toliko patnje, muke i boli radi te vjere, pa mogu barem to napraviti! I krenu sam. Bilo nas je osmero. Upoznali smo se, rekli svatko nešto o sebi i krenulo je predavanje. Svećenik nešto kaže, a ja hop - pa protupitanje! On opet, a ja brže bolje „A zašto to tako?“ dok me nije zamolio: „Mladiću, molim te ako imaš toliko pitanja, pričat ćemo ja i ti poslije pradvanja.“ Da je on meni odgovarao na sva moja pitanja, to bi trajalo danima. OK - rekao sam „Ajde slušat ću ga, a pitanja će čuti poslije. Nakon predavanja upoznali smo nekoliko ljudi i pričali s njima o vjeri. Tada sam i ja rekao svoje mišljenje o vjeri. Neću nikada zaboraviti kada mi je Ksenija rekla: „Gorane, da li ti uopće želiš primiti te sakramente, jer po ovome što pričaš nije baš tako!?“ Došao je i taj dan - moje krštenje! Moj ulazak u Božji dom i dan kada sam postao dijete Božje! Bilo je prekrasno! Primio sam sve sakramente u toj Uskrsnoj noći i tek sad vidim koja je to milost primiti Isusa u svoj Život u noći prije njegova slavnog Uskrsnuća! Bio je to veilki korak bliže mom obraćenju. Poslije mise bila je čak i proslava. Krenuo sam češće na misu. Još uvijek mi mnoge stvari nisu bile jasne. I ponovo je jedne nedjelje Ana došla poslije mise kući i rekla mi da će biti duhovna obnova u našoj župi. Dolazi fra Zvjezdan Linić, pa ako želiš - možemo ići! Ja sam razmišljao i pristao da vidm tko je taj fra Zvjezdan, jer kada god bi otišli do Anine vjenčane kume u Samobor, ona bi samo pričala o njemu! I došao je taj četvrtak, ušli smo u prepunu crkvu, sjeli ispod svetohraništa, Isusu pod noge - tek kada ovo pišem vidim gdje sam sjedio. Počela je sveta misa, fra Zvjezdan je pričao, molio, poticao nas da pjevamo, ma pravo slavlje! Jedan čovjek pokraj mene je urlao na sav glas kao da je na koncertu! Ljudi su ga gledali, ali ja se nisam dao smesti! Došao sam ovdje da vidim što Gospodin želi od mene! Prošla je ta večer. Kada smo išli kući pitala me Ana kako se osjećam, a ja sam bio toliko oduševljen da nisam ni znao što me još čeka! Došao je petak i opet smo molili i pjevali i u jednom trenutku je fra Zvjezdan izvadio presveto, stavio ga na oltar i rekao: „Evo tu je živi Isus! Otvorite mu srce!“ Krenuo je kroz crkvu i krenula je pjesma „Isuse volim te!“ Svi su pjevali i plakali. Sad znam  da je sve bilo puno Duha Svetoga. Kada se Isus približavao meni rekao sam si: „Ma dotaknuti ću Ga i ja, da vidim što želi od mene!“ U tom trenutku dodira, moje srce je postalo drugo – novo srce puno ljubavi! Sve moje predrasude, osude, Anina pribijanja na križ, zapitkivanja, dvoumice, ponos - sve je palo u vodu! I bio je mir koji do tada nisam nikada osjetio! Plakao sam, pjevao i u tome trenutku je moje srce počelo gorjeti za Isusom! Od tada mogu samo reći hvala Ani što je imala toliko snage i strpljenja i da ju je Gospodin vodio. Žao mi je je što joj je moralo biti tako trnovito i teško, ali evo spasila je jednu dušu koja bi bez njezine pomoći hodala bez pravoga cilja - cilja da uđe u Kraljestvo Božje jednoga dana. Hvala Gospodinu što se je proslavio kroz nju i dotaknuo mene! Hvala ti Isuse što si me pozvao da budem dijete Božje! Slava Isusu!

Goran Uršić, kolovoz 2014.