Hodočašće u Fatimu i Lisabon

Kad Gospa zove imenom

I ove je godine ZKK bila na velikom, godišnjem hodočašću. U razdoblju od 1. do 6. kolovoza 2013. hodočastili smo Gospi FatimskojRazmišljam kako opisati ovo putovanje. Kako dočarati ono što je srcem i duhom proživljeno, što je nicalo i rađalo mislima, osjećajima, spoznajama, doživljajima, odlukama, plodovima. U ljudskoj prirodi je, između mnogog, koliko god nastojali staviti svoje zamke ljudskosti pod kontrolu – uspoređivati. Uspoređivanje je bilo neminovno. Ne znam koliko je značaja bilo u konačnom doživljaju drugih iskustvo prethodnih hodočašća. I koliko god uspoređivali, analizirali, sebi i drugima pojašnjavali, koliko god pokušavali naći sličnosti i razlika – ostaje ovo hodočašće kao poseban, jedinstven događaj i doživljaj – naša Fatima.  

Portugal je posebna zemlja koja iznenađuje značajem svoje povijesti i zdanjima koja su ostala kao spomenici i himna ljudskoj snazi, mašti, umijeću i bogatstvu. Malo znamo o toj zemlji. Uglavnom proslavljali su je slavni moreplovci – i tu naše znanje zastaje. Suvremeni Portugal kao da kaska u nastojanju da dosegne bivši značaj, bivšu civilizacijsku moć, bivšu kulturu, bivšu umjetnost, snagu koja je ostavila svoj biljeg i sada daje poseban začin, ukus, boju, silinu doživljaja koji ipak pripada prošlosti. Suvremenost onog poznatog, reklamiranog duha zapada Evrope kao da se još nije zakorijenio u punoj snazi u toj pomorskoj zemlji, zemlji tolikih mogućnosti, tolikih različitih ljudi, bogate povijesti, zemlji za koju bih rekla da je u nastajanju. Možda je i bolje tako. No, svekoliko doživljavanje i proučavanje Portugala nije bio glavni cilj našeg putovanja. Radilo se o nečem posve drugačijem, o posve drugom. Mi smo išli Majci. Tko to nije čuo za Gospu Fatimsku? Tko se nije bavio razglabanjem, tumačenjem fatimskih tajni? Ali, naše hodočašće nije bilo time potaknuto, tajni nije bilo.

Kako vrijeme prolazi postaje mi sve jasnije da je cijeli život put - borbeni put. I kako se već toliko puta znalo izreći – vjernički život je hodočašće na ovoj zemlji prema Domovini kamo pripadamo, u nebu – gdje nam je prvotno i konačno odredište. Nebo je naše prirodno stanište i boravište – od početka. Ali, postoje neka odredišta, odmorišta u tom ratničkom, životnom hodu koji se često pretvara u trku. Postoje mjesta u kojima boravi majka. I kao što u zemaljskom životu imamo dom - tamo od kuda nas je majka ispraćala i dočekivala, tako je i u duhovnom – tamo gdje je Majka tamo smo doma. Doma odahnemo, doma postajemo sličniji sebi, doma se prepoznajemo, otkrivamo misterij sebe samih, doma živimo nekim drugim mislima, drugim riječima, drugačijim postupcima, doma su i drugi drugačiji. Doma hvatamo konce i korijene bitnosti, posložimo se i nastojimo takvi što dulje trajati – do ponovnog odaha u domu. Tako je nama bilo u Fatimi. Prisutnost Majke je tako jako prepoznatljiva u tom posvećenom mjestu. Onaj mir koji Gospodin daruje po prisutnosti Majke – koji kad je od njega- je uvijek izvan svake pameti – taj mir nas je zapljusnuo, u začudnosti izuzetnosti zadesio u Gospinom svetištu, u dalekom Portugalu. Lako se može dogoditi da ovaj ispis postane svojevrsna javna ispovijed- no nije li to slučaj, ne događa li se da u svakom tekstu, pa i onom najprozaičnijem autor ostavi i otkrije trag sebe. To je i rizik, i radost, i strepnja i utjeha. Ne mogu pisati, izvan okvira svoje ljudskosti i ne mogu proniknuti u bitnost drugih kako bih ovaj ispis pretvorila u statističko-analitičko nizanje događanja te dala jedno uprosječeno izviješće, ravnomjerno raspoređen kvantum proživljene istine sviju. Mogu biti samo ja. Fatima me iznenadila. Od spektakularnosti i senzacionalnosti mnogih Gospinih svetišta – Fatima je pružila ozbiljnost, tišinu i mir. Ne, ne radi se o tome da u svetištu manjka velebnih sakralnih objekata, ne radi se o prosuđivanju ljepote i umjetničkog značaja bazilika, kapelica, kipova, trgova, parkova…. Ne, radi se o nečem drugom. Radi se o onome što je srce moglo prepoznati i primiti. Danas kad razmišljam o tom hodočašću – čini mi se da bolje razumijem. Uvijek je tako jer – licem u lice ne vidi se lice. Danas bih Fatimu nazvala mjestom gdje Majka zove imenom. Jer sam bila dijete i jer sam majka - znam što znači kad majka zove imenom, kad ne zove nekim slatkim, majčinskim nadimkom, kad ne tepa i ne mazi riječima – dobro znam što to znači.  Gospa Fatimska je majka koja je moje ime izgovorila u punom, pravom i nimalo ublaženom značaju, ni tonom, ni naznakom ičeg što ne bi bila istina sama po sebi. Vjerujem da se možete prisjetiti tog osjećaja. To je ozbiljnost, onaj sukus istine o svakom, o meni. Pred čistom istinom uvijek se dođe do istine o sebi i drugima. Treba se usuditi stati i izdržati biti pred Istinom. Teško je bilo i prepoznati i prihvatiti od Majke taj ton –od Nje za koju sam se oduvijek, ne, zapravo – od obraćenja - uvjetovala da bih ju primila kao tješiteljicu, kao onu koja mazi, koja ušuškava, zagovara, koja tepa i poljupcima ljubi rane, ogrebotine, udarce…. Znam kako je teško biti majka kad treba biti ozbiljan, kad treba izgovoriti istine djeci koje se redovno ne žele čuti i uz sve to u istinu utkati ljubav. Znam da me djeca nisu tada razumjela, da je trebalo da im u grču istine i grubosti stvarnosti gotovo vičem: „Ali ja vas volim- bez obzira što govorim ono što ne želite čuti, što je teško, što traži od vas veći napor.“ I koliko god se opirali, koliko god pokušavali izmigoljiti mučnoj situaciji – ipak je ljubav pobjeđivala – ljubav koja je dobivala drugačije lice, koja se služila drugim riječima, ljubav koja se često i suzama iskazivala, ljubav koja je značila čvrstoću i nepokolebljivost bez utješnih osmjeha i nježnog tapšanja. Teško je tada biti majka – nekad mi se činilo da je to neprirodno, da je to nasilje koje vršim nad sobom, da to treba netko drugi, nekako drugačije. Danas vidim – to je bilo najbolje od svega. To me je učinilo roditeljem za život, to je mene i moju djecu učilo i činilo ljudima. Eto, tako, kroz neku zemaljsko-nebesku analogiju- tako sam doživjela Gospu u Fatimi. Tjednima sam čitala, pokušavala saznati što više o ukazanjima, o vidjelicama, o njihovim životima. Čitala sam, komentare uglednih teologa, članke, pokoju knjigu, gledala slike, i naravno molila. Dobro sam raščlanila nakane i napravila gotovo listu želja, potreba i molitava koje sam čuvala za Gospu i za mjesto koje je posvetila sobom. Nešto od sebe sam sačuvala baš za Fatimu. I onda konačno – svetište! Srce i duh se nekako naviklo da u tim velebnim mjestima, u tom ozračju neba ustukne pred nečim što na prvi pogled prepozna kao izvanredno. Ali, iznenađenje nije bilo takvo – iznenađenje je bilo u tome što neke osobite senzacionalnosti nije bilo. Trebalo mi je vremena da razumijem – pogodio me mir, tišina, sustigla me ozbiljnost i neiskrivljena istinitost. Sve je tada tako govorilo, zapravo nerazgovijetno mumljalo u meni i tražila sam pojašnjenje. Relativna malobrojnost ljudi, neka običnost, i kao da se od prvog trena ukorijenila neka istina koju se čak i nije trebalo dokazivati.ali trebalo ju je vidjeti, razumjeti, otkriti. Trebalo je neko vrijeme. Gospa je bila i ostala u Fatimi. Ona Majka kojoj sam išla u svom mjesnom svetištu Gospe na Hladi, kojoj sam hodočastila u Vepricu, kojoj sam pobjegla u prvom susretu u Međugorju, pa joj se godinama poslije vratila kao raskajana kćer, ona majka koja me nježno tješila u Čestohovi, koja me čudesno čuvala i objavila se u Lurdu – ovdje u Fatimi dočekala me mirom i ozbiljnošću. Slijedilo je zajedništvo drugačijeg sadržaja. Sva spoznaja, sve znano i naučeno, sve što sam vjerom mogla dosegnuti- sve se svelo na opet ponovljenu uputu, molbu, gotovo vapaj majke – pobrini se za druge. Budi velikodušna, otvori srce u molitvi, u pokori i u životu – jer svi trebaju spas. Neka osobna objava općinstva svetih….Izranjale su riječi koje je izgovarala u ukazanjima onoj svetoj djeci – i začudo – ponavljala ih meni. Molitva…, pokora…., krunica…., utjeha povrijeđenih i poniženih Božanskih srdaca, solidarnost u molitvi i u postupcima pokore za nakanu spasa svijeta. Nema tu romantike, nema tepanja, nema tetošenja. Koja je to pokora sentimentalna, koja je to žrtva romantična…. Nekako – kao da je odjednom prošlo razdoblje duhovnog djetinjstva i kao da se odjednom postavljaju zadaci koji su istina – od prvog trena jasni – ali – sada, od sada – nema uzmaka. Onaj borbeni hod života, ona hodočasnička trka kao da se u nekom trenutku probrati i postane  drugačija. Kad se izdrži određeni, neznani broj bitaka, kad se ispuni nepoznati broj iskustava, kad se dosegnu neki uvjeti – kao da nastupi vrijeme odraslosti. Nije to ugodno. Ljepše je biti stalno teturavo dijete, ljepše se stalno držati roditeljskog krila, ljepše je biti u skloništu stalne prisutnosti zaštite. No, dobro je tako. Eto – lijepo i dobro nije baš uvijek isto. Dobro može postati lijepo kad se uspije prepoznati značaj onog boljeg koje u sebi obećava. U onih nekoliko sati samoće u bazilici, u tom kratkom vremenu – otkrivala se pred očima srca istina koja je dočekala svoj trenutak i mene – spremnost srca da ju prihvati i oživotvori. Neko utjelovljenje se dogodilo, nešto snažno se okrenulo, nešto se u meni opet obratilo. Tek tada sam smjela opet biti mala djevojčica, mala ne zato da bih izbjegla zadano nego baš zato da se usudim išta odraslo, odraslije učiniti. Jer veliko je i teško je i ne mogu ni pomisliti išta učiniti sama. Tako mi je važna i potrebna bila pomoć Gospe, ove ozbiljne i zabrinute Majke. I bila je. Bila je tako blizu, tako iznutra, sva sam bila i sva je bila u meni. Zbrinuta i ojačana, osvijetljena i istinita, jasna i odlučna, zahtjevna i moćna. Pokrenula se ona zatomljena nada spasa za sebe, za moje drage, za sve – jer ova, nova, razbistrena, osvijetljena, ojačana novo spoznata nada je bila ukorijenjena u ljubavi Majke koja je tu, tada, svagda bila za mene i ja za Nju. Svaka nada ima svoju smislenost ako je utemeljena u ljubavi. I moja nada, moje povjerenje, moje odluke, moja snaga je okupana bila u gotovo očigledno objavljenoj ljubav i zauzetost Majke – prave Majke koja nikad ne odustaje, koja nikad ne napušta, koja uvijek, uvijek zagovara, brine i moli za svoju djecu. To je jedina sigurnost spasa svijeta, to je jedina stvarna nada ljudi koja ih može otrgnuti od vječnosti smrti, to je stvarna utjeha u svakodnevnom što nošenju, a što povlačenju naših osobnih većih i manjih križeva. Nada ne znači opuštenost, ljubav ne znači bezbolnost, vjera ne znači odsutnost od stvarnosti i ljudi. Dapače – upravo sve suprotno. Jer Isus nam je dao primjer životom, Majka nam je dala primjer svojim probodenim srcem, svojom šutnjom i svojim svevremenskim postupcima i prisutnošću kroz stalnu nazočnost i upozorenja, molbe i vapaje kojima pokazuje svoju prisutnost u hodu s ljudima kroz povijest. Ona je očigledan znak i osoba izvanredne Božje ljubavi koja je s nama. Ona ne ostavlja, ona se nada, ona ljubi – ona, naša najjača nebeska lobistica – ona je za nas! Majka je za nas. Kad ju je Otac iznevjerio, kad ju je Duh napustio, kad joj je Sin išta odbio? Od trena kad je sama stajala pod križem Sina, kad joj je dao sina, kad je tamo, zalivena krvlju Raspetoga primila u svoje srce Crkvu – još jedan križ koji joj kroz vjekove probada srce – još od prije, od anđeoskog navještenja…. Ona ne odustaje, ona ne prestaje, ona snagom ljubavi drži, vodi i zalaže se za našu stvar. Takva je Majka. Takva je Majka svih majki, majka sve djece, majka svih nas, takva je Majka našeg Boga- jer kakva bi bila da nije takva!

To je bilo potrebno da mi se dogodi doma, kod Majke, u Fatimi. I dogodilo se. I to je sve, sve što je važno i vrijedno ovog hodočašća. Najvažnije, najbolje!

Neka mi oproste ona povijesna zdanja legendarnih templara kojih neću opisivati, svi kraljevi Portugala što neću zastati u divljenju njihovim kraljevskim palačama i dvorcima, sve zidine starih srednjovjekovnih gradova, sve srednjovjekovne i novovjekovne bazilike i katedrale i svi samostani očipkani ornamentikom klesanja. Ispričavam se mostovima Lisabona, žičarama, stoljetnim tramvajima, parkovima, fontanama, slastičarnama… neka mi oprosti sv. Antun što nisam spomenula baziliku njegovog krštenja, ona riječka slikarica koja je 20 godina u Lisabonu i koja je s nama prosuzila na Dan domovinske zahvalnosti što smo ga proslavljali na hodočašću – pjesmom i ljubavlju za sve – jer ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi – rekao bi pjesnik. Naravno ispričati se treba i oslikanim pločicama koje su obukle Portugal u plavo i takav se ljeska pod suncem, pod nebom u kojem je ipak konačna sva naša čežnja, svi naši puti, sve naše misli i Majka. (Zrinka Milanović)

Moli za nas sveta Bogorodice-

Da dostojni postanemo obećanja Kristovih!“

Hodočašće Fatima-Lisabon - 1. dio

 

Oznaka: