Hodočašće u Lurd 2011

Članovi Zajednice Krista Kralja hodočastili su u Lurd od 25. do 29. kolovoza 2011. godine. Posjetili smo Monte Carlo, Thoronet, Avignon, Nicu, San Sebastiano i naravno, naše odredište hodočašća Lurd i našu dragu Majku Lurdsku. Boravili smo na mnogim mjestima gdje je hodala i živjela sv. Bernardica.

 

Nijedno hodočašće na kojem sam sudjelovala zadnjih pet godina nije se dogodilo bez čuda. Tako je bilo i ovo. Pred tri godine Zajednica Krista Kralja organizirala je put u Lurd. Uvijek se oduševim i naravno poželim ići, ali me brzo spusti na zemlju neka zemaljska „banalnost“ kao npr. – novac, obveze na radnom mjestu… Tako smo u početku suprug i ja oduševljeno jedno drugog podgrijavali zamišljanjem i nadanjem. No onda su njega „zakočila“ leđa. Bolovi su bili veliki i dugotrajni. Uslijedilo je bolovanje i dugotrajno izbivanje s posla i preživljavanje s minimalnim novcem. Nije se moglo ni sanjati putovanje, a kamoli išta pobliže planirati. Htjela sam i morala biti solidarna s njim pa smo sve otkazali, iako je njegovo zdravlje bilo bolje i počeo je raditi. Uhodali smo se u uobičajenu radnu i životnu kolotečinu. No, voditeljica zajednice i organizatorica puta nas je nazvala doma kako ima nešto slobodnih mjesta pa ako smo se predomislili…. I tada – čudo!!! – naša djeca su se u tajnosti solidarno povezali – i od svojih ljetnih zarada prikupili novac potreban za put, za troškove po putu, za osobne potrebe, ma čak do mjere da su pokupovali i one energetske pločice koje varaju glad – jednom riječju dali su i priskrbili sve. Kućno vijeće je odredilo i odobrilo moj polazak i sve je bilo podmireno i sređeno u dan-dva. Suprug se velikodušno odrekao moje ponude da ide on – jer to je Gospa Lurdska! – koja čudesno liječi pa da u cijelosti ozdravi i njegova leđa. Naravno – dao mi je „radnu obvezu“ da ja molim za njega i njegove boleštice. Krenuli smo autobusom u popodnevnim satima i mada je vožnja bila dugotrajna bilo nam je izvanredno. Skučenost prostora i ona nelagoda zbog ograničenog manevarskog prostora pokretanja nadoknadila je izvanredna atmosfera i prijaznost suputnika i svih hodočasnika. Duhovnik puta nam je odmjereno popunjavao srca i nadahnjivao nas Nebom pa se oduševljenje i nadanje moglo gotovo osjetiti i opipati u zraku. Mnoštvo pjesama, molitvi, meditacija, svjedočanstava…..

Program hodočašća uključivao je posjet drevnim, srednjovjekovnim gradovima, aktivnim i napuštenim samostanima, Avinjonu… itd. No, uz dužno štovanje pa i divljenje građevinama, značaju pojedinih mjesta – ipak  srce je tuklo za Lurd. Tamo sam bila usmjerila sebe i sve svoje. Stigli smo kasno, taman na vrijeme da ubacimo stvari u sobu i gotovo doslovno otrčimo u svetište. Noćna procesija sa svijećama je već bila završila, a njezin značaj imat ćemo priliku prepoznati i doživjeti u narednim noćima. Dirljivo je bilo gledati sada već prijatelje iz autobusa koji su nagrnuli prema spilji ukazanja. Onako izmoreni od dugotrajnog puta, naslagali smo se u i izvan klupa pred kipom Gospe i zavladala je tišina. Svetište se ispraznilo – ostali smo samo mi. Ostali smo i stajali smo ni sama ne znam koliko vremena. Nitko ni makac, nitko ni da se pomakne. Sjećajući se tog trenutka – ne mogu ne prepoznati već od tog prvog trenutka našeg susreta s Gospom jednu posebnu izuzetost i izdvojenost od svega drugog i svih drugih s kojima smo se tih dana susretali i uopće od mnoštva što je cirkuliralo svetištem. Neka osobita milost se slijevala na nas hodočasnike. Možda umišljam tu ekskluzivnost neba, ali tako mi se činilo od prvog trena pa do trenutka kad smo odlazili. No, već nas je Nebo razmazilo bezbroj puta svojim posebnim darivanjem pa zaista postoji i jedna druga opasnost – da se takvo izlijevanje milosti više niti ne prepoznaje, da se ne uvidi, da se ne kaže – hvala. Kako bilo da bilo – uzvišenost i svečanost tog mjesta bila je očigledna. Ujutro sam bila zapanjena mnoštvom koje je neprestano, ali neprestano doticalo i slijevalo se, razlijevalo se svetištem. Sve boje, sve rase, svi kontinenti – bili su u klanjanju pred Majkom.  Majka svih naroda. Majka sveg svijeta - tu je pred mojim očima bio jasan pokazatelj onoga na što sam srce pokušala naučiti, na što sam se vjerom pokušala posložiti – a sada je sve vidljivo – nesumnjivo i bjelodano. U Lurdu sam izmolila svoju krunicu života. Našla sam se u ljetnom, podnevnom suncu pred njezinim likom, u spilji ukazanja. Dogodilo se da sam čak imala i mjesto u klupama - što je bila neshvatljiva sretna okolnost. I tamo sam izmolila krunicu – zaista ne znam koliko vremena, sigurno sam stajala, klečala i klanjala se u toj krunici nekoliko sati. Vrućine nisam osjetila, žeđi nije bilo, umorna nisam bila. Zapravo svega mi je bilo malo – sve kao da je trajalo trenutak.
Noćne procesije sa svijećama bile su sati u kojima sam imala tako jasnu sliku onog zadnjeg hoda prema Nebeskom Jeruzalemu. Nijedna milost, nijedno dobro u životu ne događa se bez posredovanja Majke. Naravno, gotovo logično vjerom – i to zadnje, najveće dobro ishodovat će Majka - za sve. I onako, posloženi sa svijećama u višeredne kolone, s pjesmom u kojoj uopće nije važno na kojem jeziku se pjeva – jer se sve srcem u duhu razumije – hodali smo i zaista sam imala dojam – evo tako će to biti u Onaj dan, dan koji eto samo što nije. Da, radovali smo se našoj zastavi, mahali jače kad se molilo na hrvatskom, ali – nije to bilo najvažnije – to su bili tek zaostali tragovi zemaljskog koji je blijedilo značajem pred veličinom i značenjem Neba koje nam se u tim noćima, pod tim zvijezdama otvaralo.
No, Lurd je imao za mene svoj osobiti, samo moj trenutak. Dugo sam ga čuvala i samo ponekom ispričala. Mislim da je prilika podijeliti taj događaj s drugima. Naime, jedne od večeri kad se mnoštvo već okupilo i kad su svi moji suputnici već bili posloženi za početak procesije, poželjela sam tu večer provesti u klanjanju pred Presvetim. Tako mi je jak bio baš taj zahtjev srca i jednostavno sam mu morala udovoljiti. Uglavnom našla sam se zapravo sama u toj silini mnoštva (tih dana je u svetištu bilo oko pola milijuna ljudi) i pokušavala naći put do kapele adoracije. Moje poznavanje više stranih jezika nije mi baš koristilo – tj. bilo je toliko upotrebljivo da mi se objasni kako jednostavno do kapele ne mogu doći dok se procesija ne okonča. U to su me uvjeravali svi službeni redari, svi svećenici, časne sestre, poslužitelji – svi na koje sam naišla i koje sam pitala za pomoć. I tako, ojađena, rastužena i nemoćna, utopljena u silnom mnoštvu koje se oko mene kretalo – shvaćala sam kako neću moći do Presvetog – i zaplakala. I tada se dogodilo ono što jednostavno ne može biti zaboravljeno. Bio je to glas koji je poput nekog duhovnog koplja prošao kroz mene – glas koji govori – Ne boj se, ne plači – ja sam s tobom, ja sam uvijek s tobom. Samo hodaj. Kolika je moja zaprepaštenost bila – nemoguće je izreći. Nije to bila fantazija - to je bio glas kojeg i sada izvanredno jasno čujem, kao i tada. Bilo je jasno samo po sebi – to je Gospa – to je Majka – bez ikakvog pitanja i bez ikakvih dvojbi, a ja se nisam sjetila niti zamoliti ju da mi pomogne - ona je sama došla i zapravo – to je bila moja osobna objava Gospe koja je od tada zaista postala Majkom, i mojom Majkom. Uglavnom, rastvorila sam usta u čuđenju, zakočila se na trenutak, nisam se mogla pomaknuti, sve je bilo nevjerojatno. Ali – hodaj – kaže. I hodala sam. Uz put budi rečeno – postoji jedan od mnogih mojih nedostataka – gotovo nikakva orijentiranost i snalažljivost u novoj sredini. Kad sam išla na put suprug me je kao malo dijete upućivao da se držim grupe i da ne hodam sama jer se bojao da ću se izgubiti i zalutati. Znao je iz iskustva koliko smušena mogu biti. No Gospa je rekla hodaj – i ja sam hodala – i tako skoro sat vremena hodala sam izvan svetišta nekim ulicama, nekim dijelovima Lurda i zaista nisam imala pojma gdje sam. Vrijeme je prolazilo. Svi koji su bili u Lurdu znaju da to nije veliko mjesto i da zaista čovjek treba biti majstor da se u njemu izgubi – ali, u mrkloj noći, sama protiv svih - meni je to bila avantura života. Dakle, nakon sat vremena hoda nekim ulicama, našla sam se pred kapelom klanjanja. Gospa me dovela Sinu - baš kao što je i rekla. Koliko je bilo moje oduševljenje, koliko sam bila sretna, kako mi je bilo – ma zapravo ne mogu opisati. Oni koji imaju neka slična iskustva – znaju, oni koji nemaju – ionako ne bi znali da im kojim god riječima pokušam dočarati.
I boravak u toj kapeli pred Presvetim je bilo vrijeme zahvaljivanja i klanjanja i izlijevanja sebe kao što mi se možda nikad do tada nije dogodilo. Zapravo sve je bilo jedinstveno. Koliko god se pretakala i koliko god se izlijevala – umjesto da me je manje – bilo me je više i bila sam ispunjenija, bila sam više ja i bio je više Bog.
Uglavnom, to je ono što je za moj Lurd bilo i ostalo važno. Majka je zaista postala Majka. Postoje neki trenuci, pa i razdoblja života kad je ili jako dobro ili jako teško. Jer život je težak. I bude teško, bude ponekad jako teško. I budući da smo narod tvrde šije – teško nam je tada, a i inače moliti. Moliti - u smislu otvoriti se Bogu, ući u Njegovu prisutnost, prepoznavati Njegovu volju za nas i pristajati na nju. Teško mi je nekad što ne mogu nekom nešto reći, što se nađem osamljena, što ne mogu išta ikom reći pa i Bogu, no, sada sam u prednosti – sada imama Majku. Koliko puta od tada sam ju molila – reci Mu ti. Ti vidiš i znaš ono što mi je i to bolje od mene same – reci Mu. Zamoli Ga. Učini da mi bude onako kako si ti učinila. I bude mi. Bude meni, bude mojima, bude, jednostavno bude. Sve one teškoće u prihvaćanju Marije, onaj otpor kojeg sam nekim nutarnjim stavom gotovo nesvjesno pothranjivala, onaj otpor koji je postojao racionaliziranjem Njezinog lika – više ne postoji. Ona je moja. Ona je i moja. Ja imam najjaču lobisticu na Nebu. Imam Onu koja može i hoće, koja je uvijek uz mene i koja nikad ne odustaje – čak i kad sama od sebe i od drugih budem u napasti odustati. i kaže – hodaj ! , ja sam s tobom, ja sam uvijek s tobom.

Zrinka Milanović
 

 

Hodočašće u Lurd 2011

 

Oznaka: