Hodočašće zaštitniku Godine Milosrđa - Padru Piju

Hodočašće je putovanje pojedinca ili kršćanske zajednice prema nekom svetom mjestu. Hodočasnici su na svom putu nastojali napuštati materijalne vrijednosti i okretati se duhovnima. Kršćanin polazi na put da svlada svoju vjeru na mjestima koja čuvaju uspomenu na Gospodina, ili na ona mjesta koja predstavljaju važne trenutke povijesti Crkve. U godini milosrđa poći nam je na osobno oprosno hodočašće, upoznati živote svetih, ali i osobne dubine.

Započelo je izjavom vlč. Tomislava kako postoji tvrdnja da oni koji mnogo hodočaste – ti se ne posvećuju. Uz uvijek potreban oprez preispitivanja svih nauma svojih djela ipak to ne mora biti istina. Hodočašća podrazumijevaju putnički stav s ciljem većim od samog prelaska puta i prispijeća odredištu. Cilj svakog hodočašća jest sam Bog i stoga nikad ih dosta i nikad im kraja. Hodočašća sama i jesu vrijedna takvog naziva samo onda kad nas poguraju malo bliže Bogu ili bolje reći kad više otvorimo srce pa sam Bog prispije bliže ljudskom srcu - tamo gdje mu je mjesto, prijestolje i hram. Stoga ono jedino važno što je potrebno u svakom hodočašću nije u koferima, torbama, nije u fascinaciji poslaganih kamenja ili ljudskih rukotvorina - ma koje god vrste. Bitno je ono što se dogodilo u srcu i tamo se zadržalo, ono što nas j dotaklo, što nam je srce ganulo, oči otvorilo, ono kad smo zanijemili i poželjeli izuti se i bosi stajati i takvi zauvijek ostati. 
Kako nam je bilo? Bilo nam je kao svima koji hodaju s Gospodinom u nepoznatu zemlju. To što smo otprije znali imena mjesta, svetišta, što smo na Internetu gledali i čitali – ništa to nije bilo toliko vrijedno da bismo se usudili reći – znamo kamo idemo. Išli smo onamo i onako – svatko za sebe na put kojim nas je Bog vodio – ukoliko smo mu to opustili. I bilo nam je onako kako nam inače biva kad Bogu dogustimo da nas vodi. Život nam je bio! - onaj bolji, onaj jedini vrijedan, onaj koji sluti na puninu i vječnost. Bučnost svih naših glasova, sve izgovorene riječi, svi nagovori i svi komentari nisu mogli učiniti ono što smo svatko za sebe morali napraviti – isprazniti se, utihnuti, govoriti tiše, manje i dopustiti da prazninu naših duša Bog sam ispunja. A obećao je to svima i zauvijek, iskazao se već toliko put u našem hodu kroz pustinju života i uvijek nam je bilo kao Izrealcima koji su do Obećane zemlje stasali da bi dorasli za dar kojeg im je Bog njihovih otaca pripravio. Hodočašća nekako pretpostavljaju očišćenje od sebe i svojih zamisli, ruke treba osloboditi, pustiti vrčeve i naramke- i staviti svoje dlanove u Božje i biti malo dijete, hodati uz Oca – i bude neočekivano, veliko, vrijedno- bude On sam. Tko je uspio ušutjeti i sačuvati tišinu, tko je priznao praznu i tko je u nijemosti vapio Bogu – budi naš Bog, a mi tvoj narod – bilo mu je kako je vjerovao.
Kad bih pričala o odredištima, o ljepotama svetišta i crkava, kad bih pokušala svim silama reproducirati nadahnute svećeničke riječi koje su nas hranile i mekšale srca – pogriješila bih, jer ne bih uspjela. Ali, to malo ostaje i nije to plod ovog svetog hoda. Plod je ono od čega srce živi, čemu se može i smije u pamćenju vraćati, ne da bismo tamo, u prošlosti, ostali i nostalgično lamentirali, nego da se duša osvijesti kako i koliko je ljubljena i da ju se potakne na zahvalu Bogu kojemu jedinome ide svaka čast i slava zato što je nenadmašan i neizmjeran u milosrđu prema miljenicima svojim: ljudima, nama. Kućica: Sveti Božji Dom – kameni, zatamnjeni zidovi doma u kojem je Gospa živjela sa svojim roditeljima, a onda poslije sa svetim Josipom i Isusom. Kao da je u tim skromnim i posve jednostavnim zidovima ostala upijena tišina u kojoj je prebirala u srcu doživljaje, riječi, objave i od kojih je živjela, kojima se nadala, vjerovala i ljubila ih svim svojim životom. Tri niska zida uhvaćena, gotovo zarobljena u velebnoj bazilici koju su sveci i pape posjećivali, u kojoj su i mnogi Hrvati pustili suzu jer – Sveta je kućica ipak najprije bila naša – naša Trsatska. Ipak je Otac prije svega na našem brdu nad gradom ostavio trag svog boravka na zemlji, nama je dao milost da dišemo miris i svetost neba uhvaćenu i zaustavljenu u tim naslaganim opekama, nama je prvima iskazao milosrđe i pružio priliku posvećenja i obraćenja – Njemu. Nas je prve u njoj zamislio – jer tamo nas je htio okupiti i trajno nastaniti. Oni stanovi nebeski o kojima nam je Krist pričao da ih je otac za nas pripravio – imat će sličnost s ovim naslaganim kamenjem, izlizanih od dodira, sjajnih od izlijevanja milosti na kojima se ogrijalo toliko srca i utješilo toliko duša. A mi smo tamo stajali, kao da smo doma prispjeli, slijepili se uz kamenje, milovali ih dlanovima jer oči su naše Majke i našeg Spasitelja počivale na njima. Oni su gledali i doticali ono u čemu smo stajali, i još više – cijeli bili i čeznuli još više biti – uz Njih, u Njima. Molili smo- onako kako je sam Duh Sveti u nama uzdisao i bilo nam je onako kako smo mogli primiti. Sveti je Božji Dom ostao u Loretu, ali i nije: okinuli smo svatko za sebe neki njegov komadić i utisnuli ga u srce- da postane temelj onoj kući, onom stanu, onom hramu u kojem će se Bog nastaniti u nama – već sada, u kojem ćemo živjeti i kušati ljepotu Kraljevstva Očevog, i Njegovom blizinom preobražavati se u nova stvorenja, njemu slična, oblikovati se u Krista i biti Krist, sjedinjavati se s Njime, ljubiti -a to znači živjeti . 
Svetište Svetog oca Pia. Naravno da se zna kako je ovaj Svetac jedan od suzaštitnika ove Jubilarne, Svete godine Milosrđa. Ako išta postoji što izvikuje Božje ime, ako išta postoji po čemu bismo mogli opisati, razumjeti i zavoljeti Boga onda je to Njegovo milosrđe. Ono se sve sastoji u opraštanju. Da – i u darivanju i nagrađivanju, da i u čudesima i znacima, da i u slaganju života po našim molitvama, željama ili htijenjima- ali baš od svega najveći je naš Bog u opraštanju. Jer ono što od sveg najviše svakom čovjeku treba jest oprost. Grijeh je naš zajednički i glavni nazivnik- svih naših pojedinih ljudskosti, svih naših života, svega čovječanstva. Ono što nas najbolje opisuje i što čini glavnicu našeg postojanja – jest grijeh, povreda ljubavi Onoga koji nas najviše ljubi, Onoga iz čije ljubavi smo stvoreni, Onoga koji je jedini savršena i sveta ljubav- i On oprašta. Oprašta jer je esencija njegovog bića ljubav- jer to svetost i neizmjernost njegove ljubavi traži – jer je milosrdan. Njegov oprost jest povratak Njemu- Životu, jer drugog života izvan Njega nema. I svatko tko oprašta vraća se životu, i svatko tko oprost traži Njemu se približava i biva ponovo živ. Božja ljubav i otkupnina Spasitelja je naša nada, naš bonus s kojim nas je učinio i većima od prvih praroditelja jer evo- sinovi smo i kćeri Oca nebeskog. Platio je, oprostio nam je i krvavim rukama spasenja zagrlio, nazvao nas prijateljima, rodbinom, majkom, braćom. U Njegovom oprostu je temelj čitavog Nebeskog Kraljevstva, u oprostu je razlog naše radosti i nade, oprostu je izvor ljubav kojom smo ljubljeni, koju smo i sami pozvani nasljedovati: ljubiti i opraštati. Veliki je to posao, neostvariv čovjeku i ne može to čovjek sam od sebe – to je Božje djelo u nama i za takvu ljubav, za takvo opraštanje potrebna je molitva. Tako živeći postajemo slični Ocu, posvećujemo se – tako se ispunja Kristov zahtjev – budite sveti kao što je svet Otac vaš nebeski. Tako je radio svetac- padre Pio: čovjek koji je silno trpio i mnogo molio jer je ljubio. Sva je njegova svetost u tome i sva je naša svetost isto tako u tome. Ljubiti, moliti, opraštati! Molitva potiče ljubav- pa i onu Svečevu i svećeničku pa i ovu našu, nas malenih. Nema veće milosti nego da Boga smijemo opet punim srcem zvati Tata, milosti da nas zagrli i zgotovi veselje – jer eto nas, ponovo smo se vratili. Čudesan je bio padre Pio- i takav ostao- jer se priljubio uz Čudesnog. Milosrdan je bio Svetac jer je živio za i od Milosrdnog, jer je Njegovo djelo radio i Njemu nalikovao. Posve je jasno da uz toliku ljubav kojom je Boga ljubio, tolikima je postao sve, bio i ostao njihov otac koji i danas ima toliko duhovnih sinova i kćeri koje najizvrsnijim načinom privodi Bogu- u duhu- najdirektnije i najjasnije. Padre Pio je bio Božja produžena ruka, njegovo oko, njegovo srce, njegova usta su bila usta na koja je Bog govorio- i zato sva ona čudesnost koja zapanjuje, koja na posve neshvatljiv način očituje Božju ljubav za čovjeka- Nama su čuda čudesna- Bogu je to logika njegove neizmjerne i svemoguće ljubavi. Ali- maleni smo i potrebni smo neba u svom životu i vidi naš Otac što nam je potrebno: potreban nam je bio Svetac da nas potakne i podsjeti kao je veliki naš Bog koji nas ljubi i daruje i ono što se ne usudimo niti sami moliti, kako je nježan naš Otac pa nas daruje svim stvorenim, kako je blizu naš Bog – uvijek, baš kako je i obećao – nikad vas neću ostaviti same. Da li je bilo mirisa ljubica-ne znam, ali bio je Bog i bili smo mi zagrljeni zagovorom Sveca koji i dalje na osobiti način živi u svetištu, bili su i svi oni koje smo donijeli sa sobom u mislima, nakanama, preporukama, bili su i oni koji su po Duhu Svetom niknuli u molitvi i bilo nam je tako dobro. A Sveta Misa u Svečevoj Staroj Crkvi…. Bila je to Misa puna molitve, bila je to Misa u kojoj smo bili i koja je bila u nama- zajedno sa svima koji su nam živi u srcu… 
Anđeoska planina- ma svaka je takva- je znate planine su mjesta koja su najbliža nebu. I kad se na njih penjemo- duh u nama biva nekako mirniji- ta bliži smo Domovini koju čeznemo čak i onda kad ni ne znamo ime svojoj čežnji. Na ovoj – postoji špilja u kojoj se ukazao Sveti anđeo Mihael. Fanatična, osvijetljena, ukrašena, Oltari, ograđeni prostori, ugrađene male apside sa Svecima, freske, sve od davnine, sve prelijepo, sve nekako bajkovito i mistično. Ali znate – ono što je od svega najvažnije- sve je u njoj sveto. To je mjesto na kojem je prebivao Bog- po svom svetom Anđelu i tu je i ostao – on sam – u svetoharništu. E to je tako izvanredno- sve ono silno kamenje, sve one udubine, prokopi, sva ulegnuća i kapele- svi oltari i svjetla – sve je to samo odraz onoga što je najvažnije – Boga samoga koji sobom posvećuje – pa i naše zazidane špilje i naša okamenjenja srca, pa i naše živote- čak i one u kojima postoje bezbrojni oltari na kojima prinosimo sebe – i sve to biva sveto jer Bog sam hoće i želi prebivati u nama i jest- on sam čini čudo smislenosti svakog život i On sam ga sobom posvećuje – ma kako izgledalo sve u očima ljudi neshvatljivo i čudno. Bog je taj po kojem je naša vrijednost i važnost, Bog je taj koji se utjelovljuje u nama i može biti- i bude- pa zasvijetle naši životi sjajem većim od svih svijećnjaka i svjetiljki, zaiskre naše duše uz svijetlo vječno i nenadmašno, razveseli se naše srce uz Onoga koji pobjeđuje svako zlo i nevolju, koji je sam nagrada našem životu i bude radost velika. 
Eto, tako nam je nekima bilo, nekim drugačije…- ali kome god se na ovom putu dogodio Bog – dobro mu je bilo. Naravno – sagradili smo u srcu sjenicu i ostali makar malo - u Bogu- jer ničeg boljeg i nikamo bolje od Njega nam nema. I sići nam je s Tabora u srcu, koracati s Njim u ovom redovnom hodočašću života- ali ostaje srce koje pamti i zahvaljuje i nada se boljem i većem, nada se stanovima nebeskim, povratku Ocu jer tamo je naš dom. 
"U svim svojim postupcima s nama, Gospodin nas uči kako živjeti na ovoj zemlji. Ne postoji osoba na ovom svijetu koja nije putnik, čak i ako nisu svi su zabrinuti za povratak u Domovinu. Tokom ovog putovanja, valovi i oluje učine da dobijemo morsku bolest. No, barem smo u brodu. Izvan broda, smrt će biti neizbježna. Za potpuni prijelaz, stoga, nužno je ostati u brod, biti poduprt njezinim daskama. Daska koja podržava našu slabost je križ našeg Gospodina. On nas čuva od svijeta koji prijeti da će nas utopiti. Mi patimo jer smo se zagledali i predali valovima, ali sam Gospodin nas podržava." (Sv. Augustin)
Zrinka Milanović

https://goo.gl/photos/aqHWXeSZFgVUJ2dCA