Skazanje živih jaslica "Sveta Obitelj"

No, hajmo od početka. A početak je tamo u jednoj ideji koja se polako, već duže vremena, vrzmala u glavama članova naše Zajednice. Jer, ove godine treba biti opet novi prikaz. Nekoliko puta biti poseban nije tako teško, ali i šesti put ponovo biti nov, je zahtjev. No, kako je i mašta dar od Boga, bili smo darovani idejom: ove godine skazanje će biti postavljeno kao kazalište sjena. Scenarij je tisućama godina već isti, ali trebalo je udovoljiti traženju zadane forme - sjenama. I složila se postava, tim sudionika zaduženih raznim ulogama i funkcijama: od glumačko-sjenske ekipe do operativno tehničke službe. Trebalo je izvršiti literalne prilagodbe, izraditi tonsko-glazbenu pozadinu, kao i obaviti one finalno–logističke poslove u vidu opskrbe pićem i hranom (slatkom, slanom i kombiniranom). Ne zaboravimo spomenuti dekorativni odred za čistoću i ljepotu prostora koji su odrađivali poslove čišćenja, ukrašavanja, pakiranja i zapravo svi su bili leteći odred za one i onima gdje je zapelo i gdje je trebalo uskočiti da bi se skazanje odigralo na radost nas i uzvanika. Naravno da je to posao, višestruki i višeslojni, ali kad se male ruke slože, prije svega u molitvu, onda se događa ostvarenje cilja.  

I ove nedjelje opet se okupilo mnoštvo nas i naših ... Najavilo se događnje skazanja i krenula je priča. Na velikom osvijetljenom platnu uprizorilo se Božićno događanje ucijepljeno u život današnje obitelji. Ocrtavali su se likovi Gospe, sv. Josipa i njihovog odlaska na popis stanovništva, i traženje smještaja, i anđeosko navještanje pastirima Isusovog rođenja, mudraci ... i da, nezaobilazano je spomenuti, pa i grijeh bi bio zaboraviti na magarca, zvijezdu među sjenovitim glumcima! Sve i svi su bili tu. 

A onda je uslijedila scena u kojoj jedan od mudraca prima iz Gospinog naručja Dijete u svoje ruke i uzdiže ga visoko iznad, prema nebu, uzdiže ga kao da ga prikazuje svima, na svim stranama svijeta, visoko, visoko... i drži ga tako uzdignutog, drži ga visoko, drži ga dugo visoko, visoko iznad svih ... usmjerena pogleda i u pratnji uzdignutih ruku pastira, Svetaca, svih ... Svi na koljenima s podignutim rukama koje čeznu, Dijete. Jer ruke su vapile Dijete, jer ruke su samo pratile čežnje srca svijeta ... Dijete nam je darovano, evo ga, vaše je! Rodio nam se Spasitelj! 
Na platnu stoji lik s Djeteom visoko podugnutim, pred njim sjene na koljenima ruku sklopljenih, ruku uzdignutih ... u pozadini pjev poput plača ganuth anđela ... poput himne i uspavanke, poput uzdignute duše koja sluti nebo ... Nama je mudrac uzdigao dijete, mi smo bili na koljenima, naše su ruke bile one sklopljene u molitvi, naše su bile ispružene prema Djetetu, naša su srca bila u tim sjenama koje više i nisu bile sjene. Sve su oči srca vidjele, posve jasno, posve čisto, i sve razumjele!
Od glumaca do tehničke ekipe, do publike velike i male, od članova i uzvanika, svi su bili u tom prizoru pred Malenim i Dijete je postalo naše, a mi Njegovi. Kad glumci bivaju ganuti i kad im tijelo zadrhti od jecaja, kad svi mi pred platnom otiremo izdajničke suze srca, kad gusta tišina, tako gusta da vam se zaveže grlo i disanje postane tako teško, e onda znam, istinito je. Mi smo istinski bili pred Istinom, to više nije bio prikaz, sve je postalo istinito.
Da bilo je to davno, pred tisućama godina, ali bilo je to i te večeri. Krist se rodio, a mi smo mu utabali put svojim ganućem, svojim predanim srcima, svojim otežalim životima, svojim svakodnevnim čeznućima i našim ljudskim nemoćima. Došao nam je kao Voda života žednima, kao Dah utopljenicima, kao Spas osuđenicima, kao Svijetlo mraku, kao Sloboda uznicima, kao Moć i Snaga, kao Jaki nemoćnima. Došao nam je kao Istina u lažima, kao Život umirućima. Jer takav je On i takvi smo mi.
Taj trenutak, tih nekoliko minuta, ta sjenovita slika i pjesma neba ostala je urezana, ma ne u pamćenje nego u srcu. I sigurna sam, znam, to je slika koja je obilježila ovaj Božić u Zajednici, u srcima, tamo gdje i treba biti zapamćena.
Djeca su potrčala k pozornici koja je doslovno pala. I pale su sjene i ukazalo se živo dijete! Živo živcato! Naš mali Rafael u rukama majke i oca, naših članova Zajednice. Koja je radost nastupila, koji smijeh i koje veselje! Dijete nam se rodilo zaozbiljno! Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje!
A kad su glumci i publika obrisali suze, kad smo izmijenili poljupce i zagrljaje, kad je okončao dugi, dugi, dugi pljesak, ne samo našim glumcima članovima nego i Kristu rođenom. Onda smo nastavili s druženjem zaista dobre volje, uz velike osmjehe, uz utješena srca, uz olakšanje. I ove je godine naš Bog ponovo došao, baš onako kako jedino i istinski dolazi. Jer iz Srca je rođen i srcima darovan. I srca su darivala dobrotu i srdačnost. Jer tako Krist radi. Još da naraste, da naraste velik – posve velik - i mi s Njim - pa da Ga proslavimo svojim životom i smrću te da nas doprati do stanova svoga Oca.

Zrinka Milanović