U susret blagdana Krista Kralja

„Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje“

Kad bi samo stoti dio vremena, kojeg koristimo i posvećujemo životu na zemlji, posvetili makar samo mislima životu na nebu, sigurna sam, svi bi bili spašeni! Kada smo zadnji put i koliko vremena posvetili mislima o životu vječnosti, o sebi u vječnom postojanju nakon smrti? Jer, ovaj život ima svoj rok trajanja. Kad smo se pitali kako će to biti, koliko smo puta i da li smo se uopće sjetili pomisliti što to znači biti s desne ili lijeve strane Kralju koji jest i koji dolazi – posve sigurno dolazi! Izgleda da je sreća već sama činjenica kojom priznajemo vječnost – ako ju priznajemo - pa ma kako je ležerno i bezbrižno doživljavali. I nije niti sablažnjiva niti lažna pomisao da se unatoč tome što se nazivamo vjernici, tako ignorirajući ponašamo pred vječnošću, i isto tako mislimo, i isto tako živimo. Koliko bi suza danas Krist morao isplakati nad sudbinom nas, podignutih, utvrđenih, uzdignutih gradova koji smo zagasili Njegovo svjetlo, kojima prijeti razvalina i pomor, nas koje naziva milinom svojim, a koji ne prepoznajemo čas njegovog pohođenja. Svakoga je u život dozvao i za vječnost osposobio – sobom! Pred svakim se pognuo, svakom noge, tijelo, srce, dušu oprao, iscijelio, podigao, nahranio, utješio, oživio, svakoga krvlju isplatio i zaradio mu vječnost. Svojom krvlju otvorio je vrata našem ovom i novom životu koji postoji kao iskra čežnje u svakom srcu, onome životu kojeg tražimo, kojem se nadamo. Jer čovjeku je nebo zadano, obećano, iz njega je dospio i njemu prispijeva, srce pamti, duh se prisjeća, tamo nam je biti, tamo nam je zapravo i stvarno, potpuno zauvijek postojati. Srca smo nahranili utovljenim zlatnim telcima, oglušile su nam uši od inflacije riječi pa slušamo i ne čujemo, a oči ionako negdje drugdje upiremo… Stvorili smo mi svoja kraljevstva, imamo vladare i kraljeve, državnike i političare i pred njima spremno klecamo, darujemo svoje živote pod njihovu upravu i njihovi smo. Srce je našlo put i opredijelilo se. Kako samo pogibamo pod vučjim zastavama grabeći i grcajući prema onom što držimo da nam treba za ovaj život i kako neshvatljivo zatvaramo oči, prelazimo preko onoga što bi trebalo biti iznad svih sadašnjih i vremenskih trebanja, za čim bismo zaista trebali i umrijeti da bismo postigli, da bi ostvarili, da bi bili. Ništa čovjeka ne definira, ne otkriva i ne izdaje kao njegovo srce. I tamo je upisan kod njegovog života, od tamo, iz srca izvire sve ljudsko. Po slobodi odabira, priklanjanja se i izgovara svoj – da - Kristu i kruni ga za svog Kralja ili pak izvikuje svoje ne – koje znači smrt, svrstavanje na lijevu stranu.
Našeg je Kralja lako naći. Oni nikad neće zasjesti na zemljane tronove, ali će se uvijek pronaći u nekim podrumima ili tavanima, u nekih podstanarskim sobama i stanovima predgrađa, u nekim sklepanim izbama, naći ćemo ga u zatvorskim ćelijama i onim drugim, zatvorima srca, okovanog i zarobljenog, nemoćnog i malaksalog, naći ćemo ga na listama nezaposlenih, među radnicima kojeg god sata, ležat će na ležajevima bolestan i zaboravljen, njemu malo tko pristigne, a On se pak tolikima nada, On je prognanik na cestama i morima, On je i gol i bos i žedan i gladan, vapijući čezne za dostojnošću ljudskog pogleda i rukom pomoći riječi i djelom utjehe, i ostaje u gorljivosti vjekovanja kako postoje srca od krvi i mesa. On u svim patnicima, patnje svake vrste, neshvatljivim povjerenjem nada se meni, tebi, nekome…. da ga vidi, čuje, da se proslavi ljubav, da se srce nahrani životom. Samo Božjom strpljivošću može se ustrajati u vjerovanju da ćemo se jednom, ponekad ohrabriti, usuditi postati On, da postanemo ono što On jest, da radimo ono što On radi, da ljubimo kao što On ljubi, da od svoga uzimamo i darujemo – jer besplatno sve primismo i besplatno nam je dati. Takve će nas Kralj prepoznati, takvi ćemo mu pripasti, takve će nas uvesti u svoje Kraljevstvo. Zamislite, pokušajte- kako je to čuti Kralja koji izgovara: „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!“
Gospodine, Kralju naš - pouči nas da nevolje svijeta jesu otponac našegm spasu, da je patnja prilika postajanja Tebi nalik, da riječi ostaju samo zvuk ako nas nema u djelima ljubavi – one i onakve ljubavi kakvom si Ti ljubio, kakvu si nam zapovijedio da bi nas mogao nazvati svojima. Otvori nam oči, ohrabri nas i potakni da one zadnje, one kojih boli, one male, neprimjetljive i tako razboljene od života – primimo srcem, da postanu naša braća, naši prijatelji, oni od kojih se nećemo odmicati, okretati glavu, oni koji će biti vrijedni svega našega – kao što smo mi Tebi bili – vrijedni neba i zemlje, vrijedni i ljubljeni do mjere kojom si pokazao kako i koliko – do Tvoje smrti na križu. Izgovori svoju Kraljevsku riječ u svakom srcu i učini da gorimo Tvojom ljubavlju – živom, pravom, onom koja djelima svjedoči da si Ti naš Kralj. Ne dopusti da umremo za sućut, da nas psi preteknu u milosrđu, i daj da Te ljubavlju proslavljamo i navješćujemo. Naša će nas djela učiniti tebi prepoznatljivima, naše će nas srce odati čiji smo, naše će nas rane tebi približiti, naše će nas molitve sjediniti s Tobom koji ni čašu vode ne zaboravljaš nagraditi. Ljubav će nas uvesti u Kraljevstvo Tvoje ljubavi, da tamo s Tobom budemo i Tvoji zauvijek ostanemo. Gorjet će tada srca vatrom neizecivom i bit će slava Krista Kralja našega i svega svijeta.
 

Zrinka Milanović

Oznaka: